Na prvoj kavi ove jeseni s nama je Željko Mirović Miš, basista legendarne i neponovljive Crne Udovice, benda koji iako je snimio samo jedan album, traje i nakon 30 godina od izlaska tog albuma, i dandanas ima na tisuće obožavatelja koji na koncerte dolaze iz svih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja.

Dijete si Grada, cijeli si život u Dubrovniku, ali u posljednje vrijeme vidimo te kao našeg sumještanina. Što te potaklo na odlazak iz Grada?

Da, već nekoliko godina sam vaš sumještanin. Iako sam se rodio u Gradu, u urbanom središtu, nekako sam više privrženiji selu i manjim mjestima. Volim mir, a danas Grad više nije po mjeri čovjeka, od problema s parkingom do kupovine, sve je prilagođeno za turiste. Na neki način je postao muzej.

Oduvijek se baviš glazbom, jesi li se kad vidio u nečemu drugome?

Mislim da sam se pronašao baš u glazbi, nisam se zamišljao nigdje drugo. Bavim se povremeno i slikarstvom, onako za sebe, više iz hobija. Imao sam u Zagrebu jednu svoju izložbu, a u Dubrovniku jednu skupnu.

Kao što i pjesma kaže 80-te su bile godine, zlatne po mnogočemu, a posebno glazbi. Tad je došlo i do stvaranja legendarne Crne Udovice. Da se malo vratimo na te početke...

Krenuli smo 1981., to je već stara priča. Počeli smo u jednoj baraci koja je bila za radnike koji su gradili Mokošicu. Tu smo dolazili vježbati. Nakon vježbi ponovno smo cijeli namještaj vraćali na mjesto, imali smo zaista veliku volju i želju. Vjerujem da nas je ta upornost koju smo imali dovela poslije na jedan dobar glas i nivo koji smo uspjeli ostvariti.

Je li moguće uopće povući paralelu u glazbi, sada i tada, a posebno za mlade koji tek počinju i traže mogućnosti da se probiju?

Iako nisam dovoljno upoznat s načinima na koje oni danas funkcioniraju, čini mi se da smo mi imali bolje uvjete i prilike. Malo je paradoksalno, mislim da bi u današnje vrijeme oni trebali imati bolje uvjete. Nama je tada društvo puno više pružalo. Dali su nam Lazarete, općenito su se tu bendovi promovirali i vježbali. Imali smo rasporede vježbi, stalno su se održavali koncerti i gitarijade. Društvo nije gledalo što sviraš, htjeli su ti dati nekakav izlaz i bolju perspektivu da nešto stvaraš. I naš prvi koncert je bio 1982. u Lazaretima, to je nezaboravno, kao i cijela atmosfera u Gradu uoči izlaska našeg albuma.

Neopisiv je osjećaj i danas, kada pogledam fotografije s tog koncerta na kojem su nam bili roditelji i prijatelji koji su nas podržavali, kao i ljudi koje ne poznam osobno već iz viđenja. Kažu da je najteže uspjeti u svom mjestu, ali nas su u gradu kao domaći bend stvarno podržavali i sjećam se kad nam je izašao album, cijeli izlog gdje su inače izloženi albumi raznih izvođača je bio popunjen samo Crnom Udovicom.

Na predstojećem koncertu u Gružu vjerojatno će biti puno onih koji će sve pjesme pjevati od riječi do riječi a nisu se ni rodili kad je Crna Udovica bila aktivna.

To je uvijek svima interesantno, pa i nas same to iznenadi, taj broj ljudi koji nas želi vidjeti a posebno raspon generacija koji nas sluša, pa na koncertu vidite roditelje i djecu. I na reunion koncertu 2008. bilo je tako, a veseli i broj ljudi koji nas žele slušati i oni koji nam dođu iz svih dijelova Hrvatske i okolnih zemalja. Uoči tog koncerta razmišljali smo koliko bi ljudi moglo biti i došlo ih je daleko više nego što smo računali.

Danas uglavnom sviraš samostalne svirke, gaže s bendom ... kakav je repertoar?

Sviram po pubovima, taracama hotela, svadbe i naravno da repertoar moram prilagoditi određenoj publici i određenom mjestu, ali uvijek sviram i dio tog repertoara koji je meni blizak, malo rock&rolla, Claptona i sl.

Kakav je život glazbenika danas, može li se s tim pristojno živjeti?

Može se živjeti pristojno, ali se treba stvarno založiti. Puno je muzike, muzičara i bendova. Dosta se radi, ali je i manje mjesta s muzikom uživo, nego prije. Ljudi drukčije i reagiraju nego kad sam bio mlađi, imamo veće mogućnosti, ali gledajući tarace više se nekad živjelo glazbu i plesalo, danas se manje proživljava muzika.

Već smo spomenuli da se tvoje ime uvijek veže uz glazbu, a slobodno vrijeme, što Željko radi kad ne svira?

Uglavnom vrijeme volim provoditi s prijateljima. Član sam Moto kluba Libertas Ridersa pa znamo malo otputovati i dosta se družimo tijekom zime jer nas je većina ljeti zauzeta.

Mnogima nije jasno što se dogodilo s materijalima za drugi studijski album

Bili smo u procesu stvaranja nekih drugih pjesama, a od tog smo materijala odabrali jedan dio koji bi išao na album. Međutim, to nikad nije zaživjelo i iz poznatih okolnosti ´91., a već ´88 smo bubnjar Pero Baule i ja pošli na odsluženje vojnog roka. Bend je nastavio raditi, napravio neke druge stvari i materijale, ali po mom mišljenju to više nije bio taj stil koji smo gajili. Obično na koncertima sviramo i tih par pjesama koje nismo stavili na album, u nešto malo izmijenjenom aranžmanu.

Imate li možda u planu uz tih par pjesama raditi i nešto novo, možemo li očekivati da osvane i neki novi album?

Nakon reunion koncerta 2008. godine postojala je ideja da bi nešto radili. Dobili smo i ponudu u Zagrebu za izdavanje albuma, ali okolnosti nam nisu išle na ruku. Većina javnosti zna, Doka živi vani i svira s eminentnim imenima uz koje je vezan ugovorom, a i zbog brojnih obaveza nismo se mogli uskladiti. S vremena na vrijeme možemo se okupiti ovako za poneki reunion i to nam je za sada jedina mogućnost.

Uz zahvale na razgovoru, Željku smo naravno poželjeli još puno dobrih svirki, uz obaveznu napomenu da se vidimo na koncertu u Gružu 22. prosinca gdje će vjerujemo Crna Udovica još jednom okupiti ljude svih godina, pružiti odličan provod i potvrditi svoj status glazbenog fenomena koji se prenosi generacijama.

Uoči predstave CABAres, CABArei, životne komedije ili komedije života, koja donosi univerzalna ljudska iskustva o upoznavanju, o iskustvu, o običnom danu, o uspjehu i neuspjehu, o dogovaranju, o borbi mišljenja, o hrani, o zdravom razumu, o vožnji autom, o budućnosti, o kazalištu kao frižideru zabluda o mediokritetima, o rodbini, o zaostalosti, o pomirenju sa životom, o budalama, o seksu i starosti, koja će se održati 20.listopada u 19,30 sati u One Suite Hotelu,  razgovarali smo s njenim autorom i izvođačem, legendarnim Zijahom Sokolovićem.

Profesore Sokolović,  je li život komedija?

Ha,ha...biće nam lakše da tako kažemo, jer onda to očekujemo od života. Ako je život samo komedija, onda smo mi komedijanti ili komični likovi. Život, kao i kazalište, je sastavljen od komedije i tragedije, od plača do smijeha. Da bi saznali šta je komedija, moramo je gledati iz tragedije, i obratno...

Možete li usporediti Zijaha kao glumca na sceni i kao profesora u predavaonici?

Igrati na sceni znači pokazivati i govoriti, bez prekidanja, date okolnosti zbog kojih lik, koga igram, misli ili osjeća. Kao profesor, ja studente učim, kako da izgrade svoj sistem glume po kojoj će analizirati date okolnosti koje odredjuju lik i kako pokazati gledaocima, da gledaoci vide i razumije šta lik, koga igraju misli ili osjeća.

A Zijah kao stanar svijeta ili je samo jedno mjesto dom?

Za mene je kazalište i gluma, kao tvornica iluzija, mjesto za koje mogu reći da je moj dom. Danas je teško reći da je klasično razumijevanje doma, stan ili država. Mogu reći da je svaki oblik ljubavi, moj dom. Većina ljudi po svijetu ima svoj dom na kredit ili su podstanari, jer im neko drugi iznajmljuje svoj dom.

Možete li možda usporediti naše mlade glumce i Akademiju u Zagrebu s Bruckner Univerzitetu u Linzu na kojem ste predavali?

Teško se poredjem može uspostaviti realna slika jednog ili dva sistema obrazovanja. U Austriji ili na njemačkom govornom prostoru, teško se dobije angažman jer je velika konkurencija. Ali, po završetku studija, igraju u svim predstavama i u svim gradovima gdje ih pozovu. I igraju sve stilove i glume sve što se od njih traži, po ideji pisca ili režisera.

Mnoge vaše predstave traju i gledatelji uvijek traže kartu više. “Glumac... je glumac... je glumac”, ima već i preko 40 godina, 1625 predstava, preveden na mnoštvo jezika uz brojne izvedbe i nagrade. “CABAres, CABArei” ima 25 godina, preveden je na bugarski i igran u Sofiji, a slijedi mu 1.364 izvedba ovdje u One Suite Hotelu. Kako zadržati svježinu i interes publike toliko dugo i tako jako?

Kod kabarea CABAres, CABArei, res,rei, ideja o kulturi starenja, kroz mikroskop krize srednjih godina je zlatni rudnik, a forma kabarea, prerađivač te zlatne sirovine u zlatnu predstavu. Ja se koncentrisano, uporno, pažljivo, s mnogo ljubavi kitim tim zlatom. I veselo! Jer sam bogat za jedan kazališni nepresušni izvor. Čast je služiti jednom takvom kazališnom incidentu. Hej, 25. godina

“CABAres, CABArei” pogađa u srž života u četrdesetima. Imate li savjet za one koje kriza četrdesetih tek čeka ili se rješenje može pronaći u predstavi?

U svojoj katarzi, kabare predlaže, moguće razmišljanje ili otrežnjenje ili opomenu ili ideju, šta još učiniti sad, dok ne dođe budućnost sutra!

Muškarci i žene u svom nerazumijevanju jedni bez drugih ne mogu. Ima li tu recepta i što je upoće normalno?

Sigurno da recept ne postoji, doduše i medicina prepisuje recepte za lijekove, ali to je samo da prestanu bolovi ili samo za saniranje određene bolesti ili samo da se farmacijska industrija još više obogati. Samo biće, žena i muškarac, pojedinačno moraju tražiti i pronaći svoju mjeru želja, snova i iluzija, spremnih, onda, za najveće podvige i žrtve.

"Glumci ne stare" izjavili ste u jednom od svojih intervjua. Što s nama običnim ljudima? Nama slijedi naborana, suhonjava, bezlična starost?

Starost je kao zbir godina, neminovna. Za sve nas. I bogati će da ostare. I oni glupi će da isto ostare. Starost je dakle besplatna! Pa ako je tako, radujmo se starosti, jer to nas ništa ne košta!

Veselimo se “CABAres, CABArei” 20. listopada u One Suite Hotelu. Vjerujem da će mnogi doći na reprizu, no što poručiti onima koji će ga gledati po prvi put? Da ponesu maramice?

Platnene maramice! Ne papirnate! Platnene, njih ne mogu baciti, pa kad ih izvade iz džepova da ih operu, da se sjete da su se nekad smijali i plakali. Jer, tada, prije veš mašine i praška za omekšavanje i dodatka za mirise, da shvate, da i ta maramica, mala, zna da je i u njoj i sva tragedija i sva komedija ovog svijeta.

Tih dana tog mjeseca, uz kabare CABAres, CABArei, obilježavam svojih prvih 50 godina glumačkog života. Dobro došli, dragi gledaoci, na moj i Vaš rođendan.

Puno vam hvala na razgovoru, čestitamo na obljetnici i vidimo se u garaži One Suite Hotela.

Puntižela se počela održavati prije više od dvadeset godina.  Kako se rodila ideja o samom nastanku jedne takve glazbene manifestacije u Župi?

Prva Puntižela održala se 02.06.1996., prije pune 22 godine  u sklopu programa proslave Dana državnosti i Dana oslobođenja Župe dubrovačke.  Ideja za organiziranjem takve glazbene manifestacije  došla je uslijed nedostatka bilo kakvih zabavnih i kulturnih sadržaja za mlade Župe. Odlučili smo pomoći sami sebi.

Niste tada razmišljali o ovako širokom krugu posjetitelja?

Pa i nismo baš. Moram priznati da je ideja  krenula od malo starije ekipe. U startu je zamišljeno da na Puntiželi uvijek sviraju bendovi iz Grada, jer do tada nisu baš imali gdje pokazati publici to što rade.  S godinama je samopouzdanje poraslo, sve više i više je bilo posjetitelja , apetiti su bili veći, krenula su i gostovanja bendova sa strane, kao i neka zvučna imena hrvatske glazbene scene.

Spomenuli smo već da su se mnogi upravo na Puntiželi predstavili publici. Je li nekome poslužila kao odskočna daska za daljnje uspjehe?

Mislim da jest, uzmimo na primjer Gruhak. Oni su prvi put svirali ispred toliko puno ljudi baš na Puntiželi, a danas je to jako poznat bend  koji osim po Hrvatskoj, nastupa i u svijetu. I Silente nam je tu bio, zatim iako nije iz Grada, Vatra je danas bend koji je obilježio dvadeset godina karijere, a  na Puntiželi su svirali u svojim začecima  2000. Tako da je mnogim domaćim ali i ostalim bendovima jedan takav rock festival  pomogao da pronađu put do publike.

Ove godine su uz ostale potvrđeni i headlineri, Let 3 i Rambo Amadeus.

Tako je, Let 3 je već bio 2014. godine u tada prepunom parku. Napravili su odličnu zabavu, a na ovogodišnji poziv su odmah spremno potvrdili svoj dolazak, što nam je jako drago. Nema više puno bendova te vrste glazbe, a da nisu bili i da su nam cjenovno dostižni. Izuzetno se veselim i gostovanju Ramba Amadeusa.  On je izuzetan čovjek i odličan glazbenik, slobodno mogu reći genijalac.

Dolazak bendova uz svu ostalu organizaciju košta, ulaz je besplatan, organizirate prodaju majica i torbi, kako se uz to financijski snalazite?

Od prvog dana je odlučeno da se ulaz neće naplaćivati. Ovo mi je drugi mandat u ulozi predsjednice udruge i  već nam je dosta ljudi predlagalo da počnemo naplaćivati ulaznice, barem simbolično. Nama bi možda bilo lakše i jednostavnije, ali onda se gubi ona ideja i sve ono zbog čega smo krenuli  1996. godine u sve ovo, izgubilo bi svoju draž  i u tome osobno više ne bih sudjelovala.  Ove godine je malo lakše zahvaljujući Općini Župa dubrovačka, TZ Općine Župa dubrovačka, Dubrovačko-neretvanskoj županiji   i cijelom nizu sponzora koji su nam izašli u susret.  Prodavamo majice i torbe koje dizajniramo. Veliki dio odrađuje Ivica Mezei, ali svi sudjelujemo. Imam sve dosadašnje majice. Super mi je kad pođem u neki drugi grad i ugledam nekoga u majici Puntižele ili naše ljude koji ih prošetaju po svijetu. Trudimo se uvijek biti originalni prilikom dizajna.

Prošle godine je bilo upitno održavanje Puntižele, no na kraju je presudila  ljubav prema rock glazbi. Jesu li te financijske poteškoće bile uzrok tih dvojbi ili postoji još koji razlog?

Bilo je povezano i s organizacijom i financiranjem, ali i sama sam imala nekih zdravstvenih poteškoća, što je bio i prvi motiv takvih razmišljanja.  Ipak, sama pomisao da nema Puntižele..., srce nije dalo i održala se.

Spomenimo naravno i to da je Puntižela u organizaciji udruge Kurenat, s tobom na čelu.

Sama udruga je registrirana nakon prvih Puntižela, tamo 1998. Djelujemo već dvadeset godina i uz Puntiželu svake godine organiziramo i humanitarni eko kros. Nekada smo se redovito bavili pošumljavanjem, čišćenjem podmorja i puteva.  Izdavali smo i bilten „Kurenat“,  s čim smo malo stali u posljednje vrijeme, ali namjera nam ga je izdati ove godine ponovno. Teško je pronaći ljude koji bi pisali, sve su to volonteri i ne može se očekivati da su uvijek tu s istim žarom i na raspolaganju. Trenutno radimo na tome,  pomladili smo udrugu i rodila se ideja da bilten obnovimo do kraja godine. Mladi ljudi koji su nam se pridružili zaista su puni entuzijazma, trude se i  vjerujem  da ćemo uspjeti. Naravno, tu je uvijek par ljudi na koje mogu računati, ne samo kao članove udruge već prijatelje koji će mi uvijek pomoći.

Uz razne prepreke ipak ste dugovječni i vaši su angažmani  već odavno tradicija.

Nije bilo lako, klima je takva u društvu, manje ljudi sluša tu vrstu glazbe. Svatko sluša što želi i veći je dio ljudi u drugačijem điru. Zadnjih nekoliko godina mi se činilo da radimo tulum sami sebi, ali ljubav prema rock glazbi je jedino što se nije promijenilo svih ovih godina. Davno je bila 1996.

Svi koji te znaju svjedoče tvojim aktivnostima i entuzijazmu kojim pokrećeš i ostale oko sebe, je li bilo kriza, zasićenosti i razmišljanja o manje angažmana u svemu?

Svi ponekad u trenutku možemo imati krizu,  ali tu je prevelika ljubav prema rock glazbi. To je stil života. Kada na Puntiželi recimo svira neki bend i kad se okrenem i vidim sretne i zadovoljne ljude koji skaču i pjevaju, shvatim da se je sav trud isplatio i razvuče mi se osmijeh preko lica. Taj osjećaj sreće je jači od svega. Davno sam imala  jednu nesreću nakon koje sam se sebi zaklela  da od  Puntižele nikada neću dignuti ruke.  Svi žele da nečega bude, ali kad treba nešto odraditi nema ih  a ako svi odustanemo, to nigdje ne vodi.  Ove godine se vraćamo u velikome stilu.

Uz posao i brojne projekte u kojima sudjeluješ, ostane li dovoljno slobodnog vremena,  kako ga najrađe provodiš?

Naravno da ostane. Kad imam sastanke vezane uz ovakve organizacije, uvijek  je ležerna atmosfera, jer  to su u biti ljudi s kojima se i inače družim, volonterstvo uz ljubav i zadovoljstvo.
Tako smo 2013. u suradnji s udrugama „Hvala što postojiš“ i „Fun H2O“ izgradili gumno. Zahvalila bih i Timberlandu koji nas je tom prigodom financirao sa 100 tisuća kuna. Veliki problem nam je prije bila i ta pozornica u parku, sastavljanje, rastavljanje... Odlučili smo se za gumno jer se baš uklapa u park, a i sve se uvijek događalo na gumnu.  Žao mi je što se više toga na njemu ne događa, neke predstave, projekcije, filmske večeri i sl. Koliko se tko daje u društvu to je njegova stvar, ali kad prođem pokraj gumna ili nečega u čemu sam sudjelovala  i za dvadeset godina, bit ću ponosna i sretna da sam doprinijela zajednici i nešto ostavila u nasljeđe.
Otvoreni smo prema svima i tko se god želi nečim baviti, aktivirati, ima dobre ideje neka nam se pridruži.
Svoje slobodno vrijeme najradije iskoristim za neko putovanje,  jer ona su mi strast i ne bi život mogla zamisliti bez njih kao i dobrog koncerta.

Znači, ideje se nižu, ide se naprijed i nema straha za Puntiželu kao i ostale postojeće projekte u budućnosti?

Mislim da je ovogodišnja jedna onako malo bolja, povratnička i najava jednog dobrog razdoblja pred nama. Imamo jedan zaista specifičan prostor, korektni smo prema svim bendovima, među glazbenicima se zna gdje je kome bilo dobro i imaju preporuke i povjerenje u nas. Ovim putem pozivam sve ljude da dođu i uživaju u jednom najljepšem  domaćem  „open air „festivalu.

Vjerujemo da su već mnogi od vas imali priliku uživati u širokom repertoaru Unique Dubrovnik – Acoustica koji na svoj poseban način i u svom stilu izvode Anja Grabovac i Lino Glavočić, dvije polovice ovog jedinstvenog dua - ovaj put naši sugovornici na kavi.

Anja već dugo pratimo i znamo za tvoj glazbeni put. Od kad se baviš pjevanjem?

Anja:  Pjevam oduvijek, praktički otkad znam za sebe. Uvijek sam imala viziju da se time bavim i slijedila sam je, nisam razmišljala niti se tražila u nečem drugom. Roditeljima se nije tada bilo baš jednostavno nositi s tim, zapostavljala sam školu i usmjerila se na glazbu. Ostale stvari koje sam nekako ostavljala po strani su patile, ali mislim da se u konačnici isplatilo.

Kad već spominjemo školu, jesi li pohađala profesionalno glazbeno obrazovanje? Imaš ogromne vokalne mogućnosti, jesi li ih planirala razvijati u nekom klasičnom smislu?

Pohađala sam osnovnu glazbenu školu četiri godine. Nisam nastavila jer mi je bio cilj u glazbenoj školi naučiti osnove za klavir kako bih mogla sama skladati svoje pjesme, nisam težila da budem klasičar. Nije me zanimalo solo pjevanje, razvijanje talenta po nekom šablonu, željela sam biti svoja i sad mi je drago da sam tako odlučila jer sam pronašla svoj put.

Lino, ti dolaziš iz poznate glazbene obitelji i cijeli si život u doticaju s glazbom, odmalena je to tvoj način života.

Lino: Upravo tako, i otac i dundo su svirali dugo vremena gitaru. Osim kod nas, gaže su imali i po Skandinaviji, Rusiji... Nastavili su se baviti produkcijom tako da sam od svog rođenja okružen glazbom, pjevačima, sviračima i  sam nastavio tim putem i sviram gitaru.

U kojoj mjeri je to imalo utjecaj na razvoj tvoje karijere, je li ti pomoglo?

Puno mi je pomoglo jer od malih nogu vidiš taj svijet s više aspekata, s pozicije glazbene produkcije, razglasa, menadžera, glazbenika...Imao sam zaista široku sliku svega i to mi je pomoglo, danas mi sve sami organiziramo. Sami smo i menadžer i producent, tehnika i izvođači, tako da smo u tom smislu puno naučili.

Uz nastupe i dalje radiš u produkciji?

Moram biti iskren, u posljednje vrijeme kad stignem. Počeli smo dosta nastupati, u 2017. smo imali negdje oko 200 svirki pa mi i ne ostaje dosta vremena.

Može li se od glazbe dobro živjeti?

Anja i Lino: Nažalost, ne.
Lino: U Hrvatskoj u biti može ako pjevaš hrvatsku zabavnu glazbu. Zimi živim u Zagrebu od svoje treće godine i upoznat sam s cijelom scenom i znam da je većina muzičara u sličnoj situaciji. Potreban je neki dodatan posao uz glazbu.
Anja: Ako se čovjek ne prilagodi muzici koju većina sluša, u Hrvatskoj je potreban neki dodatni izvor zarade.

Spomenuli ste veliki broj svirki iza vas, što se nalazi najčešće na vašem repertoaru?

Lino: Na našem repertoaru je isključivo strana glazba, mi u ovoj kombinaciji ne izvodimo domaće pjesme.
Anja: Najviše volim taj MTV đir, odrastala sam na MTV muzici, uz Lina sam zavoljela i neke starije rock stvari. Imamo zaista šarolik repertoar.
Lino: Koncentrirani smo na strano tržište tako da moramo imati široki repertoar pjesama, od šezdesetih pa do danas. Prošle smo godine na primjer svirali tri mjeseca u Jordanu.

Iako ste oboje odmalena u glazbi, koliko već nastupate zajedno, kako je nastao Unique Dubrovnik Acoustic?

Lino: Ovo nam je četvrta godina zajedničkog rada.
Anja: Lino je svirao s jednim drugim mladićem, tamo negdje kad sam imala šesnaest godina. Zvali su me da dođem na svirku, malo sam ih gledala i zapjevala s njima.
Lino: Bilo je baš onako spontano, zamolili smo je da otpjeva jednu pjesmu na svirci u G-a i tako je krenulo. To sad već perasta u jedan ozbiljniji posao.
Anja: Iako radimo dosta dugo, te su nam početne godine bile potrebne i kako bi izgradili reputaciju, da ljudi to shvate ozbiljno i da se uhodamo sigurni u sebe.

Gdje najviše volite nastupati?

Lino: Nadovezao bih se na ovo što je Anja rekla, mi smo izgradili reputaciju i već sada možemo popuniti svirke za sljedeću sezonu. Imamo taj luksuz da možemo birati gdje ćemo svirati, poput taraca hotela i sl. onako malo finijih mjesta s posebnim ugođajem.

Nastupali ste i u inozemstvu, da se malo vratimo na vašu avanturu u Jordanu.

Anja: Bilo je to jedno odlično i nezaboravno iskustvo koje me obogatilo. Kad negdje putujem uvijek u glavi pokušam stvoriti sliku kako će to izgledati, ali kad smo išli u Jordan nisam imala nikakvu predodžbu kako će to biti, to je bilo jedno posve novo iskustvo, odlazak u nepoznato i upoznavanje jedne nove kulture. Ljudi imaju određene predrasude prema Bliskom istoku koje po meni nemaju smisla. Bila sam im vrlo zanimljiva (smijeh), onako plave kose, odmah se vidjelo da sam stranac, često su se okretali za mnom.
Lino: Nikad neću zaboraviti trenutak kad me zvala agentica i ponudila mi ugovor, pomislio sam: „Nema šanse, tamo se puca, ubit će nas netko“. U ta tri mjeseca boravka doživjeli smo pravo životno iskustvo. Navečer smo nastupali u luksuznom hotelu u kojem smo bili smješteni, a dani su nam bili slobodni pa smo imali vremena dobro upoznati Jordan koji nas je oduševio. Vrlo su obrazovani i kulturni, jako su nas lijepo primili.

Osim stranih pjesama koje izvodite imate li koju autorsku?

Anja: Postoje neke pjesme koje onako radim usput, ne znam još u kojem to smjeru ide. Uvijek sam nešto pisala, to mi je uz pjevanje bilo najbitnije. Sama sam radila i tekst i glazbu, neke od njih i izvodimo. Kad bih pošla na spavanje, stigla bi inspiracija, dogodilo bi se da se moram odmah ustati i zapisati nešto. Ništa ne treba forsirati, takve stvari dođu u svoje vrijeme.
Lino: Mislim da je Anja po ovom pitanju vrlo skromna. Ja se nadam da će svi imati priliku vidjeti i čuti da je iznimno talentirana i u pisanju, vjerujem da će jednom izaći na pozornicu i održati koncert sa svojim pjesmama. Strpljivo skuplja materijale i čeka da se sve posloži kako treba. Uvijek se sjetim izjave Miše Kovača da je lakše danas snimiti CD nego CT, dobro je nigdje ne žuriti. Siguran sam da će to ako izađe biti nešto zaista kvalitetno.

Moram primijetiti da si ovako puno sramežljivija nego na pozornici.

Anja: (smijeh) Da, meni je lakše pjevati nego razgovarati. Kad sam na pozornici, ništa drugo nije važno i trema je manja.

Možemo reći da je publika danas blizu izvođačima, tu su društvene mreže, lakši načini snimanja, probijanja do publike, koliko je to dobro, a koliko otežava rad?

Lino: Sve ima svoje pozitivne i negativne stvari. Tehnologija je takva da u par minuta možemo nešto snimiti, „sherati“, ali mislim da je upravo zbog toga tržište zasićeno, teško je uopće doživjeti muziku. Došlo je do hiperprodukcije, svi snimaju, ali manje uživaju u glazbi. Nas dvoje imamo sreću da se i jedno i drugo bavimo isključivo muzikom, ambiciozni smo i neprekidno radimo na sebi. Veseli nas napredak koji ostvarujemo.

Većinu vremena ste posvećeni glazbi, kako koristite slobodno vrijeme?

Anja: Ljeti smo u Župi, a zimi u Zagrebu. Ovdje živim dosta introvertno, slabo se družim s ljudima, uglavnom sam posvećena sebi, pisanju...To vrijeme u Župi iskorištavam za ovaj kreativni dio, a kad sam u Zagrebu nadoknađujem i dosta se više družim s ljudima. Tako sam pronašla neki balans. Što se tiče glazbe, Dubrovnik je za nas definitivno bolji, ljeti imamo jako puno posla, a u Zagrebu nije lako pronaći gaže u rangu ovih u Dubrovniku.

Lino: Naš način rada baziran je na strani repertoar, što više dolazi do izražaja ljeti u Dubrovniku. Kod mene je obratno, u Zagrebu sam maksimalno posvećen svojoj obitelji, supruzi i djeci, a kad dođem u Župu vrijeme je za ekipu.

Kakvi su vam daljnji planovi, imate li neke ciljeve koje biste voljeli realizirati u bliskoj budućnosti?

Anja: Definitivno želimo nakon sezone opet ići vanka odraditi neki ugovor.
Lino: Trenutačno smo u nekim pregovorima, možda opet Bliski istok, u Europi je nekako sve već viđeno i vezano uz ljeto kada smo mi u Dubrovniku.

Samo spominjanje prezimena Brešković asocira na glazbu. Iz te poznate obitelji glazbenika dolazi i gospar Ivo Brešković, jedan od osnivača Limene Glazbe Župe dubrovačke, naš današnji sugovornik - Na Kavi.

Jedan ste od idejnih začetnika projekta o osnivanju Limene glazbe u Župi, koja je nedavno obilježila i sedam godina svog postojanja.

U Udruzi UHDDR-a smo 2011. htjeli pokrenuti jedan tečaj upoznavanja članova s digitalnom tehnologijom. Nabavili smo desetak računala, ali u nedostatku prostora ideju nismo realizirali. U međuvremenu smo razmišljali što bi drugo mogli pokrenuti, kako bismo malo okupili i organizirali djecu dragovoljaca. Sjetio sam se da bi bilo dobro da osnujemo Limenu glazbu mladeži dragovoljaca. Što zbog financijskih a što zbog prostornih razloga, to je neko vrijeme bilo na čekanju. Potom mi je pristupio profesor Ante Mojaš kojemu sam se požalio da i ne ide sve kako sam planirao. Predložio mi je da s projektom odemo u Općinu. Naišli smo na razumijevanje i potporu tako je sve krenulo, stvorena je župska Limena glazba.

Podsjetimo se da je Župa već imala nekada poznatu Križarsku limenu glazbu iz Mandaljene.

Tako je, čekali smo sedamdeset godina da se u Župi ponovno osnuje Limena glazba, koja se bila ugasila 1939. godine pred početak II. Svjetskog rata. To je bila Križarska glazba iz Mandaljene. Na našu veliku sreću i zadovoljstvo, konačno smo u jednom prostoru gdje je nekad vježbala Križarska glazba. Radi se o prostoru na katu zgrade Blagajne, gdje održavamo probe. Mislim da taj prostor i treba služiti u kulturne svrhe.

S ponosom možemo primjetiti da posljednjih godina redovno sudjelujete na Festi Sv. Vlaha.

Križarska limena glazba u ono je vrijeme bila senzacija i predstavljala je Župu u procesiji. Interesantno je da su nastupali u dvije vrste uniformi, onoj križarskoj (vojnoj) i narodnoj nošnji. Smatrao sam da je red da se i mi pojavimo i sudjelujemo. Zahvaljujući prijateljstvima koja imam među glazbenicima, rekao sam im da puste i našu dječju glazbu što su oni i učinili. Sad je to jedna tradicija, redovno nastupamo na Sv. Vlaha i predstavljamo Župu, a to nam je velika čast.

Spomenuli ste uniforme, a neizbježno je sjetiti se i svih instrumenata koji su potrebni. Naravno, sve to košta, kako izlazite na kraj s tim?

Bilo je potrebno da se stvori jedna mala grupa ljudi, tri-četiri čovjeka koji će odraditi puno toga. Na moju veliku sreću tako se i dogodilo. Jedan čovjek koji osobno nema puno toga s glazbom, ali ima četvero djece od kojih troje svira, gospar Niko Benić, kroz svoju je djecu shvatio da glazba puno znači. Velika mi je potpora i poveznica s Općinom. On je predsjednik udruge i brine za logistiku. Zahvaljujući njegovoj agilnosti i mom znanju glazbe to sve funkcionira i glazba ide dalje. Mislim da smo lijepo prezentirali ono što radimo i želimo, Općina ima razumijevanja za naše potrebe. Tako da imamo instrumente, odore i sve što je potrebno.

Svjedoci smo kako se u nekom razdoblju dogodi odljev mladih. Imate sve instrumente, je li teško zadržati one koji će ih svirati?

Naš najveći problem i jest zadržati ljude u glazbi. S obzirom da danas amaterizam kod ljudi koji su zaposleni ne može egzistirati, ljudi trče za kruhom i novcem. Nekad su u glazbi bili obrtnici i poneki intelektualac koji su za hobi svirali. Danas više nema slobodnog vremena. Djeca koju obučimo kroz našu udrugu, kad navrše nekih šesnaest godina odlaze dalje u školu, na fakultet, mi ih gubimo i otprilike svako četiri godine moramo sve ispočetka. Žao mi je da nikad ne možemo napraviti jedan veliki repertoar, dok naučimo repertoar oni odu. Većina Limenih glazbi u svijetu egzistira kao glazba škole. I mi smo neslužbeno limena glazba OŠ Župe jer su skoro svi naši članovi školarci. Zamislite, kad bi svaka škola imala limenu glazbu, mi bi u Dubrovniku imali bar dvije ozbiljne glazbe i to je jedan od mojih zadataka koje bi volio ostvariti.

Sudjelujete na brojnim događanjima i manifestacijama. Što nas očekuje uskoro?

Sad nam je zadatak obnoviti repertoar. Naš novi voditelj zove se Branko Šukovez, glazbenik s dugogodišnjim iskustvom u najznačajnijim jazz orkestrima. Osim iskustva, ima i veliko glazbeno znanje, studirao je na Jazz akademiji u Grazu. On nam je i novi aranžer, krenuli smo i s novim repertoarom. Radi se o jednom bloku filmske glazbe. Počinjemo s jednom temom Henrya Mancinia svima poznatom iz filma „Doručak kod Tiffanya“, Moon River. Tu je i jedan poznati crtani film iz Velike Britanije pod imenom „Yellow Submarine“ gdje je korištena glazba Beatlesa. Na taj način smo uz klasične marševe, himne, tradicionalne skladbe, željeli djeci pružiti širinu i nešto novo. Imamo mažoretke, naš orkestar i dosta ljudi uz koje bi se u Župi mogao napraviti i dobar mjuzikl.

Kad pogledamo kulturni život Župe stječe se dojam da tu još ima puno neiskorištenog potencijala.

Teško je naći kadrove koji bi se time bavili, nema novčanih sredstava, ali mislim i da je greška na nama umirovljenicima. Siguran sam da u Župi ima još dosta ljudi koji bi mogli svoj potencijal koji sada miruje, svoje znanje i iskustvo usmjeriti na amaterski rad. Puno bi se toga moglo napraviti. Bilo bi lijepo recimo nedjeljom, na spomen-obilježju u Mandaljeni imati program nakon mise, uspostaviti suradnju s hotelima i njihovim prostorima, gostovanja amaterskih kazališta, simfonijskog orkestra i sl.

Rođeni ste Dubrovčanin, ali veliki zaljubljenik u Župu gdje i živite.

Rođen sam između Crkve Jezuita i muzičke škole. To me na neki način i usmjerilo što mi je raditi u životu. Mladost sam proveo u Gradu, igrali smo se ispod tribina Ljetnih igara. Nakon školovanja, bio sam tajnik u Simfonijskom orkestru, a poslije kao koordinator glazbenog programa u Ljetnim igrama i uživao sam u tome. Davne 1948. poznanik mog pokojnog oca, jedan divan Dominikanac par nas djece koji smo bili bez oca pozvao je petnaestak dana u Župu u Mandaljenu, u njihov samostan Sv. Vićenca. Kad sam došao, bio sam osupnut prirodom i već sa deset godina sam se zaljubio u Župu. Neko sam vrijeme radio u Cavtatu i često sam prolazio kroz Župu. Rekao sam sam sebi da ja tu moram uzet zemlju i nešto sagraditi. Tako je i bilo. Supruga je Britanka, ali se osjeća kao prava Župka i govori Hrvatski na župski način.

Velik ste entuzijast po prirodi. Puni ste energije, novih ideja i projekata i vaša energija ničim ne bi odala da ste na pragu osamdesete. U čemu je tajna?

Moj moto u životu je „Živi svaki dan“. Život nije ni dug ni kratak, ni lijep ni loš, nego onakav kakvim ga napraviš. Premalo smo tu, ne smiješ imati vremena za zloću, ne smiješ imati vremena ni za ljenost. Odmaraj se tek toliko koliko ti organizam traži i bavi se nekim aktivnostima, radi što voliš.

Patronažna sestra koja je većinu svog radnog vijeka provela u Župi skrbeći od najmlađih do najstarijih. Malo je onih koji je ne poznaju pa je na kavi s nama ovaj put pred skori odlazak u mirovinu sestra Anđela Ćesić, vedri duh Župe.

Kad ste osjetili Božji poziv i odlučili se zarediti?  Kako bi nam približili tu odluku, jeste li oduvijek znali da je to Vaš put ili ste u mlađim danima ipak zamišljali drukčiji život?

Negdje s petnaest godina sam odlučila da želim ići u samostan i zarediti se.  Oduvijek sam željela raditi s djecom bilo kao odgojiteljica u vrtiću, medicinska sestra ili u školi, ali važno mi je bilo da je to rad s djecom. Imala sam i sreću da sam od početka, radila kao medicinska sestra s djecom u vrtiću. Završila sam medicinsku školu dvije godine u Zagrebu,  koju sam zbog ređenja prekidala pa sam potom završila srednju medicinsku školu u Splitu da bih se na kraju ponovno vratila u Zagreb. Na moju veliku radost radila sam s djecom dugi niz godina. Nakon polaganja vječnih zavjeta tri sam godine bila u Vrbovcu. Poslije dolazim u Župu i tu sam sve do danas.

Kako je Vaš odlazak u časne sestre prihvatila Vaša obitelj, rodbina i prijatelji?

Moram priznati da su se u početku suprotstavljali takvoj mojoj odluci. Smatrali su me dosta živahnom i neozbiljnom, mislili su da to nije za mene i da ću brzo odustati i izać iz toga. Nisam se predomišljala, rekla sam sebi idem probat i vidjet, nije kraj svijeta ako i odustanem, ali evo me tu gdje jesam, ustrajala sam do mirovine. Nadam se da je to sad konačno i da u ovim godinama neću odustati, kad već nisam dosad. (smijeh)

Jeste li ikad posumnjali u sebe, zaljubili se ili jednostavno došli u iskušenje da se vratite prijašnjem životu?

Naravno, bilo je i takvih trenutaka. Svaki čovjek ima svoje krize, ni mi u samostanu nismo pošteđeni toga. Evo na primjer, majčinstvo, jedan jaki poriv kod žene nije mimoišao ni mene, ali potrebno je raditi na svojim odlukama. Rekla sam sebi da ja mogu imati puno više djece od dvoje-troje i zaista je tako od početka kroz rad u vrtiću a poslije u patronaži.

Spomenuli ste patronažu. Već dugi niz godina radite u patronažnoj službi na području Župe pružajući njegu trudnicama, novorođenčadi i starijim bolesnicima. Možete li nas malo pobliže upoznati sa svojim dosadašnjim radom?

U Župu sam se doselila 1983. U ambulanti sam počela raditi 1985. s doktorom Asimom Džamastagićem. Moram naglasiti da mi je to zaista bio lijep period života, s njim je bilo odlično raditi. Puno mi je značila njegova podrška i suradnja, a posebno na samom početku mog rada. Bio je jedan divan čovjek i i liječnik kojeg se i danas u Župi rado spominje. Nakon nekoliko godina sestra iz patronaže je pošla u mirovinu i tu sam došla ja, sve do sada. Nije bilo lako, prvih godina sam ljude obilazila pješice, a Župa je zaista velika i posla je dosta. Imala sam tu sreću da sam naišla na jednog svećenika, koji je onako kroz ragovor saznao da pješačim kako bih obišla kuće i obavila posao i pitao me može li mi netko nabaviti automobil. Kroz šalu sam mu odgovorila da može on, a on je to shvatio ozbiljno, rekao mi da položim i prije nego je vozačka bila gotova Yugo koral 60 je bio parkiran ispred kuće. (smijeh) Prije rata sam u Zagrebu završila i višu medicinsku školu za potrebe svog posla.Tako sam veći dio svog života ostala raditi u Župi i ni u snu nisam zamišljala koliko ću to voljeti i u tome se pronaći. Mislim da sam sretna žena jer sam se našla u onome što meni odgovara.

Za posao poput Vašeg nije dovoljna samo škola i diploma. Potrebna je velika količina empatije, topline i ljubavi kako bi se netko tako pronašao.

Svi mi kažu da sam cijelu Župu naučila grliti i ljubiti. Bez empatije i ljubavi ne bih mogla raditi. Pružam njegu starijima, bolesnicima, ali posebno mi je drago kad dođem u mladu obitelj s bebicom. Majkama pristupam s posebnom toplinom, volim taj trenutak čestitanja i ljubljenja,  početaka, da ne misle da je časna sestra nešto strano već da opušteno porazgovaramo. Tu je i edukacijski dio o bebama, odijevanju, prehrani i slično. Majke su danas i informirane, googlaju i idu na trudničke tečajeve, ne treba im puno govoriti, dosta toga znaju, ali ipak vole da im se dođe.  Za Božić i Uskrs nastojim, bar u Župi Mlini obići starije osobe i čestitati im i malo se s njima podružiti.

Imaju li naši sumještani treće životne dobi kvalitetne uvjete, brigu i skrb?

Župa je malo specifična, ima dosta starijih ljudi koji su sami, ali mislim da su uglavnom dobro zbrinuti. Dio njih ima i žene koje dolaze iz unutrašnjosti i danonoćno brinu o njima. Moram priznati da ima i jedna ekipa mlađih ljudi koji su se angažirali za pomoć, svaku me godinu pitaju za potrebite i ja im dam neki popis gdje oni odnesu jedan vrlo kvalitetan i bogat paket pomoći. Napomenula bih da je uz zdravstvene  uvjete iznimno važna duhovna dimenzija, posebno kod težih bolesnika, porazgovarati s njima. Bitno je ukazati im na važnost molitve te savjet da potraže i pomoć svećenika. To je ljudima jako potrebno i tu su zaista zahvalni.

Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?

Ustajem u šest sati i idem na zajedničku molitvu, a potom slijedi meditacija. Nakon doručka u sedam sam na poslu u ambulanti. Uglavnom tada dođu kroničari na redovnu kontrolu šećera, kolesterola i mjerenja tlaka. Nakon toga odlazim na teren. Iz rodilišta dobijem podatke za rodilje i planiram si obilaske. Obilazim i na zahtjev kroničara i  nepokretnih bolesnika ili po prijavi i uputi liječnika. Dosta vremena oduzimaju mi i administrativni poslovi. Često u šali znam reći da se bez mene ne može ni roditi ni zakopati, skrbim za sve od 0 do 100 godina.

Redovno vršite kontrole šećera, kolesterola i tlaka. Organizirate i brojna predavanja u svrhu prevencije i na teme prilagođene trećoj dobi.

Tako je, utorkom i četvrtkom provodimo redovna mjerenja, a nekoliko puta godišnje sam znala organizirati predavanja i ovim putem želim posebno zahvaliti dr. Tešanović koja se uvijek odazvala na svaki moj poziv. Održavala je stručna predavanja o dijabetesu, štitnjači...Doktorica Gordana Buljan Flander je obradila jednu zanimljivu temu „Tko uživa, a tko odgaja?“ za naše bake i djedove.

Jesu li ljudi dovoljno osvješteni o važnosti prevencije?

Mislim da jesu. U tim akcijama koje smo provodili uvijek se otkrije neki dijabetičar, osoba s visokim tlakom, aritmijom, što je na neki način i dobro jer bi problemi kasnijim otkrivanjem bili još veći.

Ostaje li Vam dovoljno slobodnog vremena i kako ga volite provoditi, imate li neki hobi?

Posla je dosta, ali pronađe se i slobodnog vremena. Volim šetati, boraviti u prirodi i obožavam plivanje. Navečer molim, prisustvujem misi, malo se pogleda dnevnik i  internet, što ima po svijetu...Aktivna sam i na društvenim mrežama, najviše volim pretraživati duhovne sadržaje kojih je zaista puno. Volim i putovati kad mogu, bila sam i na svjetskom kongresu medicinskih sestara u Južnoafričkoj Republici. Išla sam na dosta putovanja, većinu njih zahvaljujući mojoj medicinskoj struci pa sam tako obišla skoro cijelu Europu, različite međunarodne kongrese i već spomenuti svjetski kongres.

Jesu li časne sestre cijenjene danas?

Mogu reći da nas se poštuje i to poštovanje treba opravdati. Kad god dođem u neku kuću, osjećam se radosno kao u svojoj, rado me prime i lijepo dočekaju.

Spomenuli ste dugi radni vijek u Župi. Dalo se naslutiti da je mirovina blizu, što planirate?

Mirovina je pred vratima. Završavam s mojim radnim obvezama 25.travnja. Odlazim iz Mlina i moram priznati da mi je nakon toliko godina i ljudi u mom životu teško napustiti ovo mjesto, najljepše godine sam provela u Župi.

Deset godina postojanja mažoretki u Župi, brojni uspjesi i nadolazeće Državno prvenstvo, a sve to pod budnim okom voditeljice i trenerice Marijete Klis i više je nego dobar razlog za jedan razgovor uz kavu.

Od kada si u svijetu mažoretki, kako su započeli tvoji prvi koraci?

Bilo je to 1997. godine, tad sam pohađala četvrti razred srednje škole. Gradska glazba Dubrovnik je osnivala dubrovačke mažoretke i tad me zvao predsjednik gradske glazbe, Pavo Handabaka. Tražili su starije generacije i odgovarala sam njihovim željama i potrebama u tom trenutku. Volim glazbu, ples i djecu i naravno odmah sam pristala. Bio je to lijep period, čak su me Gradska glazba i Dubrovačke mažoretke ugodno iznenadili dolaskom na moje vjenčanje. Nikad nisam požalila, ni tad dok sam bila mažoretkinja ni danas kad sam od 2008.g. preuzela glavnu ulogu u tome i pokrenula Župske mažoretke koje vodim s Helenom Bubalo. Treniramo sve generacije i uživamo u tome.

Kao što si već spomenula 2008. osnovane su mažoretke u Župi. Prisjetimo se malo tog samog početka, jeste li imali podršku u svom radu?

Došla je obitelj i djeca, mnogo se toga promijenilo. Još uvijek sam vodila grupu u gradu, ali malo pomalo to se raspalo i naposljetku prestalo djelovati. Došla je ideja i od strane Općine i rodice Helene. Često smo u razgovorima spominjale da bi mogle nešto takvo pokrenuti u Župi. Sve je više djece i nedostajalo je takvih sadržaja. Svi uvjeti da bi se to pokrenulo su bili ispunjeni, a meni nije teško odvojiti vrijeme i organizirati dan kako bi se napravio trening ili nastup. Nekad je teško, trči se s jedne na drugu stranu, ali kad vidiš zadovoljstvo djece i svoje osobno zadovoljstvo, sve ostalo zaboraviš. Već deset godina to djeluje jako dobro.

Vaše aktivnosti zahtijevaju i određena ulaganja u nastupe, natjecanja, rekvizite... Uspijevaš li financijski izaći na kraj s tim?

Osnovani smo uz najveću podršku Općine Župa dubrovačka koja nam je uz članarine djece bila jedini izvor financija. Tako smo polako krenuli naprijed iako je bilo teško jer su i izdaci veliki. Jedna od bitnih stavki su svakako odore koje mažoretke moraju imati. Naša je u bojama Općine, ali je bilo teško sklopiti je jer je uključujući čizme i kape bila prilično skupa. Vidjeli smo s godinama da nam je ta financijska pomoć od Općine i članarina djece nedostatna i okrenuli smo se prema sponzorima i donatorima. Odaziv je jako slab što donekle i razumijem, veliki je broj udruga, klubova, što sportskih što plesnih i teško je dati jednima, ali mi se borimo.

Prvu ekipu smo obukli 2009.g., kad smo vidjeli koja djeca će ostati, njima smo napravili odore. Nakon tri, četiri godine je to generacija koja je pošla u srednju i to je najveći problem, stalno se mijenjaju grupe. Ove godine planiramo za desetu obljetnicu ići u izradu novih odora, klasičnih bordo-zlatnih.

Odore su vizualno impresivne, usklađene s identitetom naše Općine. Jeste li same osmišljale njihov izgled?

Izgled odora smo u potpunosti same osmislile, Helena je zaslužna za to. Bazirala sam se na treninge i vođenje same udruge, a ona je preuzela taj vizualni dio. Planiramo definirati i i izgled novih odora ovih dana i vjerujem da će tu Helena dati svoj pečat. Tematske odore i kostime također same izrađujemo, ne samo što financijske mogućnosti ne dopuštaju previše, npr. za maškare ne volimo ići na nešto gotovo, imamo puno ideja i rado to same realiziramo.

Koliko trenutno skupina i članica brojite?

Trenutno imamo šezdeset cura u dvije dobne skupine, kadeti i juniori. Ovu godinu ćemo imati i audiciju za upis novih članica koja se nije održala od 2012. Kad cure dođu do srednje škole događa nam se da odu u grad, dobiju neke druge obaveze i teško ih je „zadržati“. Sadašnja grupa juniora u mažoretkama je od vrtića, ta nam se grupa najviše zadržala i njih dvadeset je konstantno tu. Lani su bile kadeti, a ove će godine braniti boje juniora. Naše male kadetkinje će ove godine prvi put sudjelovati na državnom prvenstvu.

Iza mažoretki Župe je i veliki uspjeh na Regionalnom natjecanju u Biogradu prošle godine

U Zagrebu smo bile 2011. Na Europskom prvenstvu, ali samo u revijalnom dijelu jer se tada nismo mogle natjecati budući da nismo bile na Regionalnom i Državnom. 2016. godine smo sudjelovale na Državnom prvenstvu u Vinkovcima, gdje se također nismo natjecale. Tu smo sudjelovale u revijalnom dijelu, ali su ljudi bili oduševljeni.
Lani smo prvi put sudjelovali na Regionalnom prvenstvu u Biogradu. Tu smo „probile led“ i osvojile prvo mjesto u našoj regiji, sedam zlatnih medalja u kategoriji „Prvi korak“ i prvo mjesto u formaciji štap u kategoriji kadetkinje. Plasirale smo se na državno prvenstvo u Karlovcu gdje smo bile devete. To je bilo odlično iskustvo, djeca su bila oduševljena. Ove godine smo odlučili da to mi možemo organizirati i dovodimo državno prvenstvo u Župu.

Kad smo kod domaćinstva za državno prvenstvo u Župi, što nas sve očekuje, veliki zadatak je pred Vama.

Državno prvenstvo ove će se godine održati u Župi, 5. i 6. Svibnja. Očekujemo između 700 i 800 mažoretkinja, nadam se da će se svi odazvati. Prvenstvo će se održati u župskoj sportskoj dvorani. Očekujemo veliki broj djece, roditelja i članova timova. Bit će puna Župa, zahtjevna je organizacija, ali izazov kojem se veselimo.
Subota je rezervirana za otvaranje. Planiramo mimohod od Općine Župa do dvorane. Mislim da će to biti jedno lijepo događanje za Župu.

Koncem prošle godine imali ste drugi koncert u Spioni kojim ste obilježili svoje djelovanje. Hoće li takva druženja postati tradicija?

Tako je, na moju inicijativu smo krenuli s tim i vjerujem da će to postati stalna druženja. Božićno je doba vrijeme darivanja pa mi svojim Župkama i Župljanima poklonimo taj naš Božićni koncert. Prve smo ga godine napravili u obliku humanitarnog koncerta gdje smo skupljene novce proslijedili za jednu obitelj odnosno bolesnu majku. S Božićnim koncertom ćemo sigurno nastaviti i to će prijeći u tradiciju. Uvijek zovemo i našu dragu Limenu glazbu koja nekako uvijek ide uz mažoretke, a od lani i mališane KUD-a Marko Marojica, našu flautisticu Neviu Miloslavić koja je prije bila naša članica i vrlo predana predvodnica mažoretkinja.

Zaposlena si, odnedavno mama po treći put, kako usklađuješ sve te obiteljske i poslovne obveze uz vođenje mažoretki?

Mislim da Bog čovjeku da sposobnost da sve uskladi , pogotovo kad to ide uz veliku ljubav. Ne kažem da ponekad nije teško, ali dobra organizacija je ono što me vodi i ljubav prema svemu tome. Helena mi je ta spona s gradom budući da ja radim u Konavlima. Od prošle godine i naša mama Sandra Herceg se aktivno uključila u rad udruge i postala naš član. Roditelji nam isto dosta pomažu, dio njih putuje s nama, naravno tu su i tate. Sandrin i moj suprug također su uvijek tu i možemo računati na njihovu pomoć. Volim to što radim, moj poziv je trebao biti pedagoška škola, ali u to poratno vrijeme to se nije realiziralo tako da sam poslom pošla u drugom smjeru, ali mi je hobi donio ono što sam oduvijek htjela, a to je rad s djecom. Starije kćeri su u mažoretkama, a Nikolina se već vidi u maminoj ulozi u budućnosti.

Osim predstojećeg državnog prvenstva što nas sve očekuje od mažoretki do kraja godine, kakvi su vam planovi?

Ova godina nam je zaista ispunjena. Obilježavamo desetu obljetnicu postojanja mažoretkinja Župe dubrovačke, odobrena nam je organizacija državnog prvenstva, znači u petom mjesecu nas očekuje prvo državno prvenstvo mažoretkinja, obilježavanje Dana Županije i Dana naše Općine. Kroz ljeto nam dolazi sudjelovanje na „Župskom ljetu“ i eventualno ljetni karnevo ako ga bude. Mi smo osnovani u desetom mjesecu tako da bi on trebao biti u znaku obilježavanja deset godina našeg postojanja i opet dolazimo do konca godine i naših predblagdanskih nastupa. Česti smo gosti događanja kroz Župu povezanih uz vrtić, školu, Josipovac, nogometna događanja i turnire a to je u biti i svrha našeg postojanja. Sam prijevod riječi mažoretke s Francuskog je uveseljavanje drugih pa vjerujem da svojim nastupima stvarno uveseljavamo prisutne.

Ovaj put s nama je na kavi predsjednik udruge Fun H2O u razdoblju u kojem su „narančasti“ ostvarili najveće uspjehe u više od trideset godina postojanja.

Vratimo se na početak.  Kad si postao predsjednik udruge i možeš li se prisjetiti kakvo je stanje u klubu tada bilo?

Bilo je izazovno,  „stara garda“ se pomalo zasitila tog posla. To uključuje dosta volonterskog rada odnosno traži puno vremena.  Sjedali su u „Gusara“ i razmišljali tko bi mogao nastaviti i netko je došao do zaključka da sam ja dobar izbor. Iznijeli su mi svoj prijedlog i ja sam to  naravno prihvatio jer je Fun uvijek za moj pojam bio institucija. Još kao dijete sam malom barkom išao na utakmice, vozili smo po svim vremenima i nevremenima i Fun je oduvijek dio mog života.

Osvojena su dva naslova prvaka. Onaj prvi 2014. godine digao je cijelu Župu na noge, prisjetimo se malo te atmosfere.

Ne mogu ti ga se ja prisjetiti  (smijeh).  Tri, četiri dana prije finala polomio sam se s motora kad sam išao u kapetana Iva Žeravice da se dogovorimo u vezi organizacije. Nesreću sam imao već prije polufinala, a operiran sam ujutro na dan finala. Doktor koji me operirao, nakon što je završila operacija pošao je u Mline, ukrcao se u barku i pošao navijati za Fun. Ni jedan drugi igrač nije igrao s kapicom br.7, nju je nosila moja žena. Nakon što sam se probudio nisam pitao ni što ni kako sam, prvo pitanje je bilo: „Je li Fun osvojio?“ . Liječnik koji me operirao, preuzeo je moju majicu i medalju ispred crkve Sv. Vlaha.  Bio je to i jedan neugodan osjećaj jer sam propustio onaj prvi ulazak u Mline. Osvojili smo i lani, ali onaj prvi osjećaj je nenadmašan.

Godinu nakon osvajanja te titule Fun je „zaglavio“ u četvrtfinalu i tad se vidjelo da bez Funa i njegovih navijača završnica u Portu nije ni približno spektakularna. Kako komentiraš taj fenomen župskih navijača okupljenih oko Funa, poznat puno dalje od Župe?

Fenomen navijača Funa-a je uvijek postojao, i prije dvadeset godina i danas. Ono što se dogodilo  kad smo mi mlađi preuzeli, velike nesreće u kojima smo izgubili dva člana Đanija i Bekija, zbližilo je puno ljude. Dogodila se sinergija mladosti, ljubavi i jednostavno neke želje. Usporedo sa svim tim se sastavila i jedna vanserijska ekipa igrača. Došao je Nikola Crnčević, Maro Martić i postali prevaga u tom trenutku, naravno uz Iva na bari i sve ostale. Sve to zajedno je preraslo u ono što je Fun danas. Sam Tonći Vlašić je u jednom intervjuu za HRT priznao da je finale spektakularno uz Fun, taj ugođaj ne može svatko napraviti.

Kao što si već i spomenuo, udrugu je nažalost obilježila i velika tragedija, pogibija dva člana u jednoj godini. U spomen na njih pokrenuta je humanitarna priredba „Funova srca“ koja je prerasla u tradicionalno ljetno događanje.

„Funova srca“ su krenula sa samo jednom idejom, humanitarnom zabavom za pomoć obiteljima naših članova. Dogovorili smo se s Romeom Kelezom, Đurom Miletićem  i ostalima da nešto napravimo po tom pitanju. Tako smo krenuli i te prve godine je to super prošlo i puno smo toga naučili. Odlučili smo nastaviti i sljedeće godine, a primjetili smo i da je u Župi nedostajala takva vrsta zabave i neopterećenosti, a s godinama je to preraslo uz Puntiželu u najveći ljetni događaj. Nabavili smo dva šanka, dva pivomata, roštilje, vratili srdele na plivalište.
Lani je bila jedna savršena sezona, slavili smo 30 godina postojanja, osvojili Divlju ligu, revijalna utakmica u kojoj su snage odmjerile Legende FUN-a i Legende Juga, a gledao se  i prijenos Svjetskog vaterpolskog prvenstva u Budimpešti između Hrvatske i Mađarske na velikom platnu postavljenom iznad prostorija Gusara. Bila je to jedna od boljih zabava u Župi posljednjih godina. Počeli smo malo iza podne i sam ne znam koliki je broj ljudi procirkulirao od tada pa do kraja zabave u noći.
Dosta nas i samostalno kao ekipa sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama, večerama, skupljanju novaca i rado se uključujemo u humanitarne projekte. U svemu tome na kraju se lijepo družimo i dobro zabavimo.

Nakon druge titule osvojene prošlog ljeta najavio si povlačenje i prepuštanje udruge i kluba mlađima. Je li upravo to ono što je Fun i održalo svih ovih godina, znati prepoznati trenutak kad je došlo vrijeme za smjenu generacije i davanje prilike mlađima?

Upravo tako. Fun je poznat po tome da je uvijek išao dalje prenošenjem sa starijih na mlađe. Ljudi imaju volju, imaju želju, ali s vremenom jednostavno izgube snagu. Primjetio sam, najprije na sebi, pa i na drugim članovima da je vrijeme da prepustimo mlađima. Mi smo tu, nešto što ti je ljubav i dalje je ljubav ali postane i „teret“.
Mato Miloslavić je sada preuzeo, a ja ga se sjećam kad je kao dijete pitao može li s nama na barku. Danas je to jedna mlada ekipa, mladi ljudi i već sada imaju puno ideja što će raditi i to je odlično. Ja idem u barku navijati, naravno da kad si jednom u Fun-u, uvijek si u Fun-u. Uvijek ću biti tu. Mislim da je ovo bio najbolji trenutak za smjenu generacije. Lani je ipak bilo 30 godina Funa-a i nije bio trenutak za te promjene. Mi smo to prošlo ljeto odradili, ali svi ti momci su bili tu, zagrijali se i uputili.  Na određeni način oni su započeli svoj put, a mi napravili jedan svoj  filmski završetak.

Spomenimo i  Župaho Sambastico. Član si te bubnjarske skupine, možeš li nas malo pobliže upoznati s njom?

Opet krećemo od entuzijazma Romea Keleza, jedan, jedini i neponovljivi.  To je jedna šarolika ekipa od dvadesetih pa do pedeset i koje godine. Bilo nas je deset, vodio nas je Vlaho Kitin. Jedne smo godine imali i točku u karnevalu, sviranje na cijevi kao grupa  „Blue man“.  Zimi bi vježbali više puta tjedno, ali ljeti nam se problem skupiti. Da bi  donekle dobro zvučali treba nas okupit bar osam što je ljeti nemoguće. Uvijek se sastavimo za Funova srca i karnevo u Cavtatu. Jedno vrijeme smo čak nastupali i na svadbama. Nikad neću zaboraviti jednu scenu: Ulazimo s Karakom u Mline negdje navečer, trojica na provi, trojica na krmi, jedan u sredini i Romeo bala. Kako smo mi svirali, još brod nije ni pristao, plivalište je bilo puno. Morali smo ostat svirati, nije ni bitna bila kvaliteta već pozitivna energija, opuštenost i zabava.

Sviraš i u bandu Suicide note. Hoćemo li vas vidjeti na ovogodišnjoj Puntiželi?

Nadam se da ćemo nastupiti, ali to ne ovisi o meni. Imali smo probe, trenutno imamo vremena ali i tehničkih poteškoća. Većina naših svirki je bila na Puntiželi pa  vjerujem da ćemo uspjeti.

Kakvi su ti sada daljnji planovi?  Planiraš li se u Župi posvetiti nečemu drugome vezanom uz sport?

Naravno da i dalje ostajem uz Fun, a o konkretnim  planovima  za budućnost još nisam razmišljao.

Denis Vego profesor povijesti  u župskoj školi među učenicima je  jedan od najomiljenijih profesora.  U jednom  statusu prije 15-tak dana obilježio si 12 godina od kako si prvi put ušao u učionicu kao nastavnik.  Možeš li nam za početak reći zašto je Denis Vego postao profesor povijesti ?

Malo je komplicirana priča moram priznati. Povijest me uvijek jako zanimala, već kroz osnovnu školu. Čitao sam dostai iz zabave kroz srednju školu, pa i knjige za fakultete. Poslije srednje sam upisao turističku školu i nisam imao puno povijest, samo dvije godine. Kad je došao fakultet nisam bio baš ni siguran što ću upisati. Upisao sam ekonomiju i nisam se tu našao. Ta povijest je uvijek u meni bila kao neka ljubav, htio sam provjeriti bi li se mogao tome posvetiti i tako sam upisao fakultet. Tada je sve krenulo kako treba. Ipak i kad sam završio fakultet moram priznati da nisam zamišljao školu kao prvu opciju. Više me privlačilo neko istraživanje, neki institut.

Ako se nakratko vratimo na početak, prvi ulazak u učionicu u ulozi nastavnika, možeš li se prisjetiti kako  je to izgledalo?

Mogu, naravno. To neću nikad zaboraviti jer je izgledalo grozno (smijeh). Poziv je stigao iznenada, tako da sam došao prilično nepripremljen u školu. Sjećam se da je bio utorak i da sam trebao doći na razgovor za neku zamjenu. Nisam mislio da ću početi odmah, ali tako je ispalo. Iz ureda ravnateljice, gdje sam dobio dnevnik u ruke, ušao sam u razred. Sam taj prvi dan, da budem iskren i prvo vrijeme bio sam izgubljen, ali dan po dan i uz pomoć iskusnijih kolega sve je došlo na svoje. Vremenom sam jako zavolio taj posao i danas mi je teško zamisliti da radim nešto drugo.

Kako se postaje jedan od najomiljenijih profesora jedne škole, imaš li neki „recept“ koji bi dao kolegama  koji tek ulaze u posao?

Nema nekog posebnog recepta. Normalno da protumačiš taj predmet najbolje što možeš i da imaš malo sluha za djecu. Moramo shvatiti da su oni ipak u nekim prijelaznim godinama koje ih na određeni način i definiraju. Nije lako, puno je razreda i djece, ali probaš se makar malo vratiti u to kad si ti bio njihovih godina i kako ti je bilo. Važno je da ih podržiš i razgovaš s njima jer im to ipak znači. Probaš razumjeti kroz što sve prolaze, pazeći naravno da ne odeš u drugu krajnost i popustiš baš u svemu.

Svi smo se nekad susreli s riječima „U moje doba to je bilo tako...“   Je li se teško nositi s izazovima novih generacija?

Dosta je zahtjevno, ali može se. Treba se dodatno potruditi i imati puno strpljenja, mislim da je to u ovom poslu najvažnije. Nije lako ali uz veliki trud je ostvarivo.

Postoji li u ovih 12 godina neka posebna priča, događaj, učenik ili generacija koja ti  se urezala u pamćenje ?

Ima toga zaista puno. Evo, djevojčica s Kosova i način na koji se snašla, pa prva generacija kojoj sam predavao, prva generacija kojoj sam bio razrednik pa potom i prva generacija kojoj sam od početka do kraja predavao.  Jednom su mi đaci poklonili kipić gdje je pisalo „profesor generacije“.  Sve su to lijepa sjećanja i čovjek se nekako mora koncentrirati na to, a potisnuti ono što nije lijepo. Sjetim se često kolega i učenika koji nažalost više nisu s nama.

Kad su anegdote u pitanju, ima ih puno. Teško je izvojiti jednu ali evo sjećam se kad je jedan učenik odgovarao, pitao sam ga par pitanja, gdje je Moskva, Pariz...Nije znao, pa sam mu rekao: “Tebi baš i ne ide karta na što je on odgovorio:“Moj profesore, kakva je ovo karta kad nema Sovića na njoj“ (naravno, učenik  je bio podrijetlom iz Sovića).

Vrlo si aktivan na društvenim mrežama, često imaš vrlo zanimljive statuse s osvrtima na događanja ili stanje u raznim sferama društva, od politike, obrazovanja,  glazbe, sporta ...  Koliko ti je taj oblik izražavanja i komunikacije s poznanicima važan?

U svakom slučaju je vrlo koristan. Što se važnosti tiče neki bi rekli da imam dosta slobodnog vremena, dijelom je to i istina. Volim se nekako izražavati na taj način i pratiti što se oko mene događa. Tako komuniciram i s ljudima koji nisu u Dubrovniku. To mi je na neki način zabavno i opušta me.

Veliki si fun heavy metal i hard rock glazbe, prošloga ljeta si u Gradu imao priliku na kratko razgovarati i slikati se s  Janickom Gersaom  gitaristom Iron Maidena.  Nakon toga jedan status na Facebooku si počeo pitanjem što tjera čovjeka da u 40-oj trči i traži nekoga po Gradu ? Možeš li nam dat odgovor na to pitanje ?

To mi je oduvijek omiljena glazba, praktički otkad znam za sebe. Dosta ljudi to prođe s godinama, izgleda da mene još uvijek drži (smijeh). Iron Maiden mi je uvijek bio najdraži band tako da je prilika da nekog  od njih vidim uživo i stisnem mu ruku, nakratko popričam nešto što sam zaista htio iskoristiti. Bilo je teško to izvest, ali smo ipak uspjeli i to je svakako događaj koji mi je važan i lijep. Zahvaljujem i ljudima koji su mi tada na neki način bili logistička potpora. Uz glazbu jedna od dražih stvari u slobodno  vrijeme mi je i nogomet, posebno Dinamo i Inter iz Milana.

Aktivan si i za DJ pultom.

Jesam, uvijek sam nešto radio oko glazbe, još dok sam bio srednjoškolac i za vrijeme studija. Ljudi su mi govorili da imam smisla za to i da bih trebao probati i tako sam krenuo. Najprije u klubu Orlando, poslije toga u Living Roomu i naposljetku u Lazaretima. Sve je počelo prije dosta godina, malo smo prorijedili, ali osnovna slušaonica još uvijek traje. Tu i tamo napravimo i druge slušaonice poput Balkan Rocka, neke metal slušaonice i sl. To je definitivno jedna od stvari na koje sam iznimno ponosan, u Dubrovniku puno toga kratko traje, a ta će slušaonica uskoro napuniti petnaest godina. Dolaze i mlađe generacije pa u posljednje vrijeme često sretnem i bivše đake.

Voliš putovati , često u tvojim statusima vidimo slike iz raznih mjesta,  a ako se ne varam stalni si sudionik svih ekskurzija učenika župske škole. 

Mislim da sam svjetski rekorder po pitanju ekskurzija, ali nije mi to mrsko. Volim putovati i smatram da ako čovjek ima priliku, dobro se ponekad  odmaknuti iako to financijski nije uvijek jednostavno. Čovjek se odmah osjeća bolje, lijepo je malo promijeniti sredinu. Dvaput godišnje imam priliku malo se maknuti, pa to iskoristim mada moram priznati da nisam išao baš puno dalje od Balkana.

Bio si i  sudionik  u razvoju kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja. Možeš li nam dati svoje mišljenje o svemu što se događa s reformom obrazovanja ?

Mislim da je sama reforma jedna jako pozitivna stvar i da je treba podržati. Problem su tu kao i u svemu ideološke razlike. Moramo to prevladati i gledati na dobrobit djece i poboljšanje školstva. Volio bih da se reforma dogodi i da tu svi sudjeluju. Neke su promjene dobre, neke nisu, ali u školstvu su one itekako potrebne i nadam se da će ići svojim tijekom još bolje nego do sada.

Kažemo da na mladima svijet ostaje, vi prosvjetni djelatnici odgajate prvenstveno mlade ljude, je li zanimanje učitelja i profesora podcijenjeno danas?

Smatram da je to zanimanje jako lijepo jer na neki način pomažeš  tim mladim osobama da se formiraju i  zainteresiraš ih za nešto. Nažalost je i vrlo podcijenjeno, ali  i potplaćeno. Prije je naše zanimanje bilo ipak cijenjeno i uvaženo. To se poštovanje nekako izgubilo, od drugih odraslih ljudi, ali i od same djece.

Imaš li možda neku misao na kraju koju bi podijelio s nama?

Prije nego što sam počeo ovdje raditi imao sam vrlo skromna znanja o Župi. S vremenom sam ih stvarno proširio i mislim da je Župa jedno prekrasno mjesto za život.  Pozdravljam i sve bivše i sadašnje đake, sve kolege, obitelj i prijatelje, sve koji su ostavili trag u mom životu i zahvaljujem što su pomogli da postanem to što jesam.

Župski stomatolog i pjesnik Stanko Krnjić sredinom je siječnja predstavio svoju četvrtu zbirku pjesama. Kad si otkrio pjesnika u sebi, kako je sve započelo?

Pisanjem se praktički bavim od malih nogu. Svako to pisanje ima neke karakteristike za dob u kojem je nastalo. To obično kao i većina stvari počinje u početku kao neka mala šala, kao nešto što čovjeka zadovoljava. Vremenom pređe u neke, u mom slučaju ozbiljnije stvari. Nisam ni ja očekivao da će to ići tim tijekom. Došlo je u  tu ozbiljniju fazu i da pišem kako struka kaže „sve ozbiljnije i sve bolje knjige“.

Gdje si objavio svoju prvu pjesmu i gdje sve danas objavljuješ svoju poeziju?

Budući da je moja prva pjesma, ja je zovem pjesmica nastala negdje u toj dječačkoj dobi, u osnovnoj školi, objavljena je u nekim školskim novinama. Više se točno i ne sjećam kojim i kada je točno to bilo. Danas, osim u svojim knjigama objavljujem u književnim revijama i časopisima i zajedničkim zbirkama. Imam nekoliko zajedničkih zbirki i četiri moje samostalne. Ne trčim baš za tim da objavljujem svugdje i pod svaku cijenu. Bitnije je pisanje i napisati nešto dobro i kvalitetno i  to će onda sigurno završiti jednog dana u nekoj dobroj zbirci.

Kome je namjenjena tvoja poezija, zamišljaš li neki određeni profil osobe koja sebe pronalazi u tvojim pjesmama ?

Poezija, kao i svaka druga vrsta književnosti namijenjena je apsolutno svima. Koliko će netko  to uzeti za sebe, kao i prozu, pripovjetke, romane, eseje i bilo koji drugi književni oblik to nije na meni niti na bilo kome tko piše nego na samom čitatelju. Dakle, poezija je namijenjena svima, a koliko tko sebe pronađe u tome, već  je neko drugo pitanje za neke druge ljude.

Tvoja prva zbirka "Korijeni" je izašla 2001. godine, zatim je izašla zbirka "Zrak poprskan narančom"  i kao treća "Kroničar svega" . Možeš li kratko dočarati svoj pjesnički put kroz ove tri zbirke do "Mrvica za Lazara" koja je predstavljena početkom ove godine?  Jesi li taj svoj pjesnički put deklarirao upravo naslovom treće zbirke?

Moja prva zbirka „Korijeni“ nastala je kao jedan zbroj pjesama duljeg razdoblja, nešto što je počelo s nekih osamnaest, devetnaest godina da bi negdje tamo, s mojih trideset godina knjiga izašla. Mogu reći da je to knjiga koja sadrži najduži vremenski opus mojih pisanja. Sve ostale knjige su nastale u dosta kraćim vremenskim periodima. Hoću li ja sebe definirati kao kroničara svega?  Možda u jednoj fazi da, ali definitivno ja ne želim biti kroničar svega jer je to preopsežno za jednog pojedinca. Svakako sebe smatram nekim tko možda primjećuje stvari na jedan malo drugačiji način,  iz drugog kuta u odnosu na većinu pojedinaca. Onda ih i zapisujem, a to zapisivanje je samo posljedica tog primjećivanja i tog preispitivanja svih tih stvari unutar sebe, oko sebe, u drugim ljudima i u životu općenito. U principu svaka zbirka je dobila naziv po jednoj pjesmi, istaknutoj za mene u toj zbirci pa tako i Kroničar svega.

Govoreći o tvojoj četvrtoj zbirci akademik Luko Paljetak je rekao da si pjesnik koji život shvaćaš kao kazališnu predstavu koja se pred tobom neprestano odigrava,  a da je tvoja uloga u njoj biti šaptač za one koji u toj predstavi plešu glume i žive, a istodobno želiš  biti netko iza zavjese.

U jednom paralelnom svijetu život jest kazalište. Svi smo mi u istom momentu glumci, svi smo mi u istom trenu  publika. Dosta puta smo glumci sami za sebe, glumci za druge, publika sami za sebe, publika za druge. U svakom trenutku  možemo biti na obje strane, ne moramo biti strogo odijeljeni kao publika ili glumci.

Jedna moja pjesma zove se „Život je klavir“. Tu sam život poistovjetio kao jednu veliku zbirku različitih tipki na kojima možemo  u određenom trenutku uprijeti u neku tipku i dobijemo određeni ton, određenu boju života. To tako i jest, naši potezi u životu nas same označavaju i često puta upirući u jedan potez odnosno tipku mi definiramo svoj život u budućnosti.
Netko je davno rekao da nitko od nas nije otok. Svi smo mi šaptači nekom drugome i često puta svak nama ponešto šapće. Nitko nije toliko pametan ni toliko zreo da može bez ostalih ljudi i uvijek mu je tako potreban netko u određenim krizama u životu i  trenucima kad je čovjeku teško. Da mu nekom rečenicom, savjetom prišapne nešto da ga usmjeri. To su oni šaptači u kazalištu, kad glumac zaboravi tekst, pa uleti šaptač i usmjeri glumca u pravom smjeru. Činjenica je da je taj šaptač čovjek iza zavjese. On nikad nije pobrao lovorike slave ni pokupio pljesak za svoj nastup. To su isključivo samo glumci, ali šaptač je ona osoba bez koje se ne može u životu.  Kažu da iza svakog uspješnog muškarca, stoji  uspješna žena. Da nije te žene, često puta muškarci ne bi uspjeli, ali ženama manje-više rijetko netko plješće, već plješću muškarcima. Od malih nogu roditelji usmjeravaju svoju djecu, ali im nitko ne plješće. To je taj šaptač koji se krije, koji je siva eminencija, koji pokreće neke druge ljude, ali kad se kupi slava, on jednostavno pokupi svoje kofere i ode u svoj sobičak i tamo zaspe. Nikad iza nas samih ne stojimo samo mi. Uvijek stoji neki šaptač. To može biti i brat, žena, muž, prijatelj, pravo je bogatstvo imati te ljude u životu.

Smatraš li se bogat po tom pitanju?

Da, svakako. Bogat nije neka konstanta, bogatstvo je nešto što je živo, nešto što raste, umire, oživljava, nešto što se mijenja iz trena u tren. Znači, koliko god je čovjek bogat danas, nije nužno da je bogat i sutra u isto vrijeme. Ne govorim o materijalnom, govorim o duhovnom, emocionalnom, pa potom čak i materijalnom. Često se nalazimo u stanju euforije, a već večeras svatko od nas može biti u depresiji i kad se nekoga u tim trenucima pita je li čovjek bogat, dobiju se dva oprečna odgovora u samo nekoliko sati.

Čest si gost književnih večeri i manifestacija, pogotovo po Hercegovini, nagrađen književnom nagradom  "Rijek" na književnoj večeri ”Rijek iz kamena” u Počitelju i  nagrade „Fra Martin Nedić“ za zbirku „Kroničar Svega“ za 2017.godinu. Što za tebe znači sudjelovanje na tim književnim manifestacijama?

Sam poziv na neku književnu manifestaciju znači da onaj koji te poziva cijeni tvoj rad. S druge strane, dolaskom na takve manifestacije susrećeš  i upoznaješ druge ljude i pjesnike.  Razmjenjujemo mišljenje i ideje, svoje uratke i knjige. Gledamo kako drugi pišu, razmišljaju i na taj način se čovjek obogaćuje. Lijepo je i vrijedno kad struka prepozna bilo čiji rad, u ovom slučaju i moj. Čovjeku laska kad vidi da to što radi nije nezamijećeno, već  zaista nešto što vrijedi u tom svijetu. To je onda i poticaj za novo stvaralaštvo. Sam prijem u Društvo hrvatskih književnika i Hrvatskih književnika Herceg Bosne pokazatelj je da ovo što trenutno radim je dobra stvar, jer ući u takva eminentna društva ne može bilo tko bez obzira koliko stvarao jer postoje određeni kriteriji na osnovu kojih se ulazi u takvo društvo.

Kako je na predstavljanju tvoje četvrte Zbirke rekao gospar Boris Njavro, promocije pjesničkih zbirki obično posjećuje mali broj ljudi. Kod tebe je slučaj znatno drukčiji. Na tvojim promocijama se u dvorani traži stolica više. Kako to tumačiš?

Na ovoj mojoj promociji, kao i na prošloj bilo je oko 150 ljudi. Smatram da je standardno i normalno da na svakoj promociji bilo koje knjige koja nešto predstavlja i koja je dobar proizvod u ovom gradu treba biti barem 150 do 200 ljudi. Kod nas je postalo uobičajeno da se na promocijama knjiga pojavi 15-20 ljudi i da smo to uzeli kao neki standard. Sada, kad se na mojim promocijama pojavljuje zaista dosta ljudi za naše uvjete, mi smatramo to čudom, a mislim da je to jedan klasični standard. S druge strane, poznajem zaista puno ljudi, družim se s puno ljudi, navrijeme sam poslao obavijesti i pozivnice za promociju pa su se ljudi i odazvali. 

Većini Župljana si poznat kao stomatolog koji puno vremena provodi u svojoj ordinaciji. Kada pronalaziš vrijeme za pisanje?

Iako imam status književnika, ja nisam profesionalni književnik. Da se bavim isključivo tim, imao bih puno više vremena. Tempo života svih nas danas je takav da svi trčimo i ne nalazimo vremena za puno toga. Poezija, na svu sreću  nije prezahtjevna književna forma kao što je npr. roman i sl. Poezija je stvar koja čovjeku dođe i tad se zapiše. Radi se o veoma kratkim književnim formama, nije nužno neko posebno mjesto ni vrijeme za pisati poeziju. Puno je bitnije ono što prethodi pisanju. Pisanje je samo posljedica nečega što se događa u svima nama, ali moraš imati taj dar. Bez propitivanja samoga sebe i svijeta u sebi i oko sebe, nema poezije.

Kakvi su ti daljnji planovi i možemo li iz tvog pera očekivati i neki drugi oblik književne forme?

Mislim da možete jer privodim kraju par knjiga paralelno. Većina njih je poezija, ali ima tu i proznih tekstova, odnosno počeo sam pisati poeziju u prozi. Čitajući te prozne tekstove osjeti se prisustvo tog poetskog duha. Posljednjih mjeseci pišem i kolumne za jedan portal pa nakon određenog broja tih tekstova namjeravam ih objediniti u jednu knjigu, zbirku kolumni. Ambicija za roman ili neke duže prozne forme trenutno nemam zbog nedostatka vremena.