U toplom ambijentu Saloče od zrcala, sinoć smo otputovali u 19. stoljeće – u vrijeme kad je medicina bila spoj hrabrosti, improvizacije i, nerijetko, tragičnih nesporazuma. Predavanje „Župska bolest i „razvrat“ na Šipanu“ Vedrana Benića oživjelo je povijest dubrovačke medicine, onu koja se ne čita u udžbenicima, nego se skriva u pismima, dnevnicima i prašnjavim ljekarničkim zapisima. Kroz vješto vođenu priču o pionirima medicine publika je svjedočila vremenu u kojem je znanstveni trijumf od ljudske tragedije dijelila nijansa. 
Naše „Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad“ započelo je s austrijskim carem Franjom I., koji je 1818. godine, u vrijeme austrijske uprave nad Dalmacijom, stigao u Dubrovnik. Carski obilazak južnih pokrajina nakon Bečkog kongresa imao je prvenstveno vojni i politički karakter, no careve bilješke ostale su i vrijedan dokument o tadašnjim društvenim i zdravstvenim prilikama u Dubrovniku.

Obilazeći bolnicu „Domus Christi“, car je shvatio da su krevete pripremili za njegov dolazak, ali je lukavo dopisao kako sumnja da je to uobičajena praksa. Najviše ga je zaintrigiralo što su bolesnici, pa čak i oni sa zaraznim spolnim bolestima, slobodno šetali Gradom u nedostatku zdravstvenih djelatnika koji bi ih nadzirali i skrbili o njima. Njegov zaključak o Dubrovčanima kao „religioznim, ali ne baš ćudorednim ljudima“ i danas, dva stoljeća kasnije, izaziva osmijeh i prepoznavanje dijela mentaliteta.
U svome je dnevniku Franjo I. opisao i epidemiju endemskog sifilisa u Župi dubrovačkoj, nazvanog „mal di Breno“ ili župska bolest. Benić je pojasnio kako se nije radilo o tuberkulozi, kako se nekoć pretpostavljalo, nego o endemskom sifilisu, bolesti koja se širila u teškim higijenskim i socijalnim uvjetima, često i bez spolnog kontakta.

Povijesne izvore o toj epidemiji istraživao je mladi dubrovački liječnik Nikola Niko Selak, čijem je radu predavanje posvetilo posebnu pažnju. Upravo zahvaljujući njegovim istraživanjima danas je moguće rekonstruirati razmjere epidemije koja je između 1819. i 1823. godine odnijela 21 život te dovela do organiziranja posebnih bolnica u Gružu i na Svetom Jakovu, izolacije oboljelih i sustavnog pregleda stanovništva Župe dubrovačke.

Jedan od najupečatljivijih dijelova večeri odnosio se na izbijanje epidemije sifilisa na Šipanu 1840. godine – događaj koji je predavač opisao kao gotovo nevjerojatan medicinski paradoks. Zarazu je, naime, nenamjerno proširio liječnik Niccolò Nikola Pinelli tijekom cijepljenja protiv velikih boginja metodom variolacije. Koristeći zaraženi materijal s nadlaktice dječaka iz dubrovačkog nahodišta, Pinelli je, ne znajući da je dijete zaraženo sifilisom, prenio bolest na desetke šipanske djece, a potom i na njihove obitelji.
Upravo je iz tog događaja proizašao i naslov predavanja s riječju „razvrat“. Kako je bolest nalikovala klasičnom sifilisu, među stanovnicima su zavladali panika, sumnje i međusobne optužbe za nevjeru. Predavač je pritom naglasio kako je riječ bila o neveneričnom, endemskom obliku sifilisa, a ne o posljedici moralnog posrnuća, kako se tada vjerovalo.

Kontrast sumornoj šipanskoj epizodi pružila je priča o dubrovačkim ljekarnama, koje su bile svojevrsne „društvene mreže“ 19. stoljeća. Dok je Antun Drobac bio oličenje ozbiljne znanosti i otkrića, ljekarna Rafa Šarića bila je epicentar gradske ćakule i ogovaranja. „U gospara Šarića ima svega, a ako baš hoćete, ima i lijekova“, govorilo se u Gradu, dok su se na policama nudili mliječni sapuni za bijelu put i karamele za probavu.

Predavanje nije ostalo samo na epidemijama. Publika je s velikim zanimanjem pratila i priču o prvoj operaciji pod eterskom anestezijom izvedenoj u Dubrovniku 14. travnja 1847. godine. Svega nekoliko mjeseci nakon povijesnog zahvata u Bostonu, na inicijativu dr. Pinellija u bolnici „Domus Christi“ izvedena je prva operacija pod eterom – mastektomija 24-godišnje pacijentice iz Orašca. Glavni kirurg bio je Frano Lopižić, a asistirali su mu Vlaho Šarić i Ivan August Kaznačić, dok je eter pripremio Antun Drobac; pacijentica je tijekom zahvata bila budna, ali nije osjećala bol. Iako zbog teške bolesti Pinelli nije mogao osobno sudjelovati u operaciji, važan doprinos zahvatu dao je inhalacijskom napravom koju je sam konstruirao i testirao na sebi– zaključio je Benić.  

Benić se dotaknuo i razvoja bolnica, rodilišta ispod Sv. Andrije, pa "jezive kućinštine" za umobolne u Gradu, potom „zakloništa umobolnih“ prebačenog na Nuncijatu 1949., a osam godina kasnije konačno je u bolnici na Boninovu formiran Neurološko-psihijatrijski odjel za duševno bolesne.
Posebno emotivan završetak večeri bio je posvećen nekadašnjem „zakloništu umobolnih“ i osebujnim dubrovačkim likovima koji su ondje boravili. Među njima i legendarni Mato Mumija, čovjek divlje brade i poderane odjeće, kojega su Dubrovčani dobro poznavali s ulica Grada. Njegova rečenica upućena don Josipu Brilliju – „Boga ti, dođi i ti k nama, pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima u glavu, drugi kanta, a što ćeš s ludijem?“ – izazvala je smijeh, ali i blagu sjetu u dvorani.

Kroz priču o „župskoj bolesti“, šipanskom „razvratu“ koji to nije bio i prvoj operaciji pod narkozom, publika je imala priliku upoznati Dubrovnik iz vremena kada su se granice moderne znanosti tek iscrtavale, često uz visoku cijenu ljudske sudbine. Vedran Benić oživio je Dubrovnik 19. stoljeća kroz Vitelleschijeve akvarele, careve bilješke i priče o ljudima, njihovim slabostima, predrasudama, snalaženju i humoru, ali i medicinskim dostignućima.