Ponedjeljak, 20 Siječanj 2020

Upornost, disciplina i rad možda su najbolje riječi kojima bismo mogli opisati mladu i talentiranu župsku flautisticu, Neviu Miloslavić, učenicu osmog razreda osnovne škole i šestog razreda glazbene škole Luke  Sorkočevića.

Nevia nam je otvorila vrata svog doma na obiteljskom imanju u Radovini, gdje se u netaknutoj prirodi mirnog kutka Župe svakodnevno čuju zvuci njezine flaute.

Iza Nevie su brojni uspješni nastupi i natjecanja. Redovita su i priznanja te nagrade s kojima se vraća u Župu, poput nedavno održanog međunarodnog natjecanja "Daleki akordi" u Splitu, s kojeg se vratila s osvojenom 1. nagradom.



Svoja stečena glazbena umijeća pokazala je i na koncertu najboljih učenika i Dubrovačkog simfonijskog orkestra, održanom prošlog mjeseca u Kazalištu Marina Držića.

Za očekivati je da se tako mlada djevojka pred nastupe bori s tremom, no na takva pitanja Nevia spremno, kao pravi profesionalac odgovara da je lagana trema uvijek prisutna, a ona se uz iskustvo brojnih javnih nastupa s tim jako dobro nosi.



Prisjetila se za nas svojih početaka i prvih glazbenih koraka. Nije uvijek bilo lako.

- Dosta sam se puta našla u određenim krizama i poželjela odustati. Sama sam sebi govorila da idem dalje i da ću se potruditi još malo. Sada, kad pogledam unatrag, drago mi je da sam uvijek nastavljala, bilo bi mi žao da sam odustala.

U konačnici je prevladala ogromna ljubav prema glazbi.

- Trenutačno se vidim samo u glazbi, to je ono što najviše volim raditi. Želja mi je postati profesorica flaute ili pjevačica, važno mi je samo da je povezano uz glazbu.

Nevia svoj glazbeni put kroči pod budnim okom profesorice Đive Kušelj, a koliko je važno da dobar učenik ima dobrog učitelja, najbolji je pokazatelj ono što ona kaže o svojim uzorima.

- Imam mnogo uzora, ali moja profesorica je prvenstveno moj uzor. Odlična je u tome što radi i zaista sam sretna što uz nju učim.

Uz Neviu je uvijek i najvjernija publika, njezina obitelj, roditelji i sestre koje nerijetko razveseli nekom kompozicijom.

- Često sviram i pjevam obitelji i u društvu, kad se ovako okupimo na nekim prigodama.



Svestrana, kakva jest neko je vrijeme bila i predvodnica župskih mažoretki.

- Jedno sam vrijeme išla privatno na satove harmonike, na folklor, bila sam u mažoretkama, ali odustala sam od svih tih obaveza jer jednostavno nisam stizala. Svakodnevno idem u muzičku i vježbam pa mi i ne ostaje baš puno slobodnog vremena.

Flauta je bila ljubav na prvi zvuk.

- Strašno mi se sviđalo kako flauta zvuči. Rekla sam sama sebi da je taj instrument ono što želim i ako tu ne upadnem da odustajem i da ću se ispisati. Na moju sreću sam upala i danas sam tu gdje jesam.

Da, na njenu sreću, ali i sreću svih nas koji smo je imali prilike slušati kao i onih koji će tu priliku tek imati. A mi odlazimo od Nevie s potvrdom da glazba zaista oplemenjuje naše živote.

Iako prije svega, za sebe ističe da je ponosan suprug i otac trojice sinova, on je i veliki zaljubljenik u tradiciju i kulturno nasljeđe našeg kraja, većini poznat kao član dubrovačkih trombunjera, festanjula, a od kraja prošle godine i novi predsjednik KUD-a Marko Marojica – ovaj put s nama „Na kavi“ – Ivica Grbić.

Na Izbornoj skupštini krajem prošle godine izabran si za predsjednika KUD-a Marko Marojica, jedne svoje rekli bi cjeloživotne ljubavi.

Društvo je osnovano 1976. i mama je kao osoba koja je znala župske bale počela prva s nekolicinom drugih prenositi svoja znanja, moja sestra također se odmah priključila, a potom ubrzo i ja 1977. godine. Domovinski rat je bio uzrok prekida mog angažmana u KUD-u. Na žalost, izgorjela nam je kuća, a s njom i sve originalne stare nošnje sa srebrnim naoružanjem, trombun, kompletne obiteljske fotografije, odnosno potpuna povijest obitelji. Vratio sam se u KUD 2013.godine na poziv Jakova Handabake, tadašnjeg predsjednika, kojeg sam naslijedio krajem prošle godine na toj funkciji.

Spomenuo si Domovinski rat, u kojem si i sam sudjelovao, kako sad iz ove perspektive gledaš na taj dio svog života i odnosa prema braniteljima danas?

Najprije sam mobiliziran u MUP, sam početak rata zatekao me u Platu kao pripadnika Specijalne policije, potom sam prebačen u 163. Brigadu HV-a, a poslije sam bio i u 4.brigadi. Nakon završetka Domovinskog rata radio sam u uredu za obranu do 2003. Danas rat ne spominjem puno, imam puno obaveza kojima se nastojim posvetiti. Nisam nikada ništa tražio, ali kad ovako pogledam mislim da su branitelji zanemareni, odradili su posao koji su trebali odraditi, ali su po meni , mirni dio prepustili u pogrešne ruke.

Član si Dubrovačkih trombunjera. Kako je ta priča započela? Osim sudjelovanja na Festi Sv. Vlaha, što sve radite i koje sve angažmane imate?

Oduvijek sam sudjelovao na Festi Sv. Vlaha. Ukazala mi se prilika da mogu dobiti trombun, nabavio sam ga 1989. od gospara Kovačića s Osojnika i priključio se. Dubrovački trombunjeri su u Savezu povijesnih postrojbi, a kao jedna od najstarijih povijesnih postrojbi su i među samim začetnicima Saveza. Družimo se i s drugim povijesnim postrojbama, imamo nekih pedesetak različitih izlazaka godišnje, a naravno glavna je Festa Sv. Vlaha koja ne počinje i ne završava bez trombunjera.

Procesija Feste Sv. Vlaha 2009.g. - foto: arhiva zupcica.hr

Spomenimo i Europski viteški red Sv. Sebastijana

Dubrovački trombunjeri kao član Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske ujedno su i član Saveza povijesnih postrojbi Europe. Imao sam priliku 2012. godine i čast biti u Poljskom gradu Tuholi, gdje sam predložen, a zatim i imenovan vitezom Sv. Sebastijana u Europi.

Osim kao trombunjer na Festi sv. Vlaha sudjeluješ i kao član Bratstva Festanjula, a upravo si i sam imao čast biti izabran na još jednom izboru, onom za festanjula Feste 2007. godine. Što je to značilo za tebe i tvoju obitelj osobno?

Biti izabran za festanjula, predvoditelja slavlja naše Feste za mene je jedna najveća čast koja mi se mogla ukazati kao katoliku i Župljaninu koji cijeli život slavi i živi Festu. Festa je te godine trajala vrlo kratko, svega tri dana. Biti festanjul mi je veća čast od svega ostaloga, a sin me naslijedio među trombunjerima. Nikad nisam ni pomišljao da bih upravo ja mogao biti izabran, ali to je svakako trenutak za pamćenje i ponos za cijeli život, ne samo meni već i cijeloj obitelji, a posebno djeci.

Vratimo se mi malo KUD-u koji je proširio svoj repertoar. Tu su Splitski bali, konavoski, linđo...

Već i prije dolaska Jakova, Sulejman Muratović iz Linđa je postavio konavosko potkolo i linđo i već su 2012. bili prvi nastupi s novim koreografijama. Splitski bali su došli nešto kasnije, 2014. godine odlučili smo uvesti nešto novo i gospar Branko Šegović, koji je jučer proslavio 97.rođendan nam je pomogao i postavio novu koreografiju, Splitske bale za koje smo dobili njegov certifikat.

Prije rata imali ste Bunjevac i Posavinu, hoće li se možda nešto od toga uskoro vratiti na repertoar KUD-a?

Zasad ostaje sve kako jest, ne žuri nam se. Vratio bih se tu na plesače, stalno nam dolazi do promjena u generacijama, određene nastupe odradili smo s vrlo malo ljudi. Nakon nekog vremena jednostavno zbog odlaska na fakultet i sličnih razloga plesači se često izmjenjuju. Srećom priključio nam se veliki broj djece što je i najbitnije za budućnost KUD-a i očuvanje tradicije.

Rad s djecom je zasigurno najbolje ulaganje u budućnost, koliko djece trenutačno brojite

To je najvažnije, to je naša baština i budućnost. Trenutno imamo dvije skupine i u njima oko pedesetak djece predškolskog uzrasta i nižih razreda osnovne škole.

Oformljena je i veteranska sekcija KUD-a

Tako je i sam sam među veteranima. Planiralo se u KUD vratiti sve ljude koji su nekada balali, ali ne zbog nastupa već druženja. Kao što sam već spomenuo odlaskom velikog broja plesača „A“ postave zbog studija i sl. došlo je do osipanja i imali smo vrlo malo ljudi za nastupe. Pozivajući sve veterane, ali i ostale koji žele balati i družiti se, dobili smo jednu lijepu grupicu ljudi koja voli to što mi radimo. Sada imamo mogućnost, uz djecu odbalati cijeli repertoar. Nastupamo svi, od najmlađih do najstarijih. Prošlu smo godinu tako radili i zadovoljni smo.

Osim rada i nastupa tu su i druženja, prijateljstva i izleti članova KUD-a

KUD je uvijek više od samog balanja i često se družimo. Društvo radi volonterski, plaćamo samo voditelje plesa i tamburica i zato se trudimo da se svake godine negdje ide. Bili smo između ostaloga dva puta u Makedoniji, na Ohridu, nedavno smo bili u Zagrebu i okolici, Zagorje... To svakako doprinosi jednoj dobroj klimi u društvu, zajedništvu i zajedničkim uspomenama.

Spomenuli smo veliki raspon godina plesača, od najmlađih do najstarijih, ima li KUD dovoljno nošnji i nakita?

Tu smo u problemu, posebno za djecu. Za njih imamo po šest kompleta muške i ženske nošnje. Nešto posudimo od vrtića, a dio djece ima i svoje. Radimo na tome, nedostaje najviše ženskih nošnji, ali i muške su problem. Ovo što imamo je već dosta staro. Teško nam je pronaći nekoga tko bi to radio. Naše originalne nošnje koje smo imali radile su terzije, rad na ruke koji se više ne radi. Upravo na tome radimo, kontaktirali smo jednog gospara koji bi nam mogao pomoći kod izrade replika nakita, izlio nam je toke za nošnju. Kontaktirali smo još neke ljude, mučimo se pa ćemo vidjeti, nadam se najboljem.

Sve je to i prilično skupo, najvećim dijelom nas financira Općina, plaćamo i voditelje ali nažalost i najam prostora gdje vježbamo. Prostor nam je veliki problem, i za nastupe i čuvanje nošnji i instrumenata.

Koje planove ima nova uprava, očekuju li nas kakve novosti, nadolazeći nastupi...

Zasad nam je najavljen prvi nastup, smotra folklora u Metkoviću, nadamo se i Malom dječjem festivalu na Osojniku, najavljen je i Uskrs u Primorju. Uputili smo i razne ponude turističkim zajednicama Grada, Župe, Konavala i Primorja, naša turistička zajednica će nas uvrstiti u program župskog ljeta s nekoliko nastupa. Voljeli bi biti malo više angažirani u Župi nastupima i prezentacijom, da nas vidi veći broj gosta, a nastupamo i za agencije.

Budući da balamo Splitske plesove, uveli smo i tamburašku sekciju pa smo osnovali i mlađu koja je počela s radom prije desetak dana, kupili smo i nove tamburice, a pripremamo još jedno konavosko kolo, zove se „Namiguša“.

Ivica, kako si nam i otkrio dosta si angažiran u našoj zajednici, ostane li ti što slobodnog vremena i kako voliš iskoristiti te trenutke za sebe?

Dosta sam onako raštrkan pa mi i ne ostaje puno slobodnog vremena. Ne gledam i ne slušam vijesti, ne pratim politiku, pogledam tu i tamo kakvu zanimljivu emisiju na TV-u. Dok sam bio mlađi, igrao sam vaterpolo u Gusara, a bio sam angažiran i kao sudac te trener mlađih skupina.

Volim dobro društvo i kod ljudi cijenim ljubav prema Domovini, prema folkloru, pjesmi, plesu, prema svim ovim lijepim stvarima koje i mene vesele.

Na početku poklada koji ove godine traju sve do 5. ožujka, ove nedjelje s nama Na kavi predsjednica Župskog karnevala Luce Čučić.

Odnedavno si, nakon šest godina od prvog mandata drugi put na čelu Župskog karnevala. Što te motiviralo na ponovni povratak na tu funkciju?

Lani nije bilo karnevala i osobno mi je  obzirom na moju ljubav prema maškaravanju to bilo nezamislivo. Strašno mi je falio karnevo, ne samo meni već svima koji se maškaravaju, ali i onima koji se ne maškaravaju. Ima ljudi u karnevalu koji zaista odrađuju puno toga, ali se ne žele na neki način eksponirati. Moja želja ispočetka je bila ta da malo pomognem, nisam imala namjeru preuzeti ponovno mjesto predsjednice. Ali eto, uvučena sam nekako opet u priču (smijeh), mora netko, sve je išlo nekako spontano i evo me tu gdje jesam. Kad sam prošla već jednom, mogu opet, ovaj put još pametnija (smijeh).

Odakle ta ljubav prema maškaravanju i karnevalu općenito?

Kod nas je to išlo nekako po ženskoj liniji. Moja mama i sestra su se voljele maškaravat, a danas to uz mene voli i moja kći. Kao mala sam se tome veselila i upijala sve te šale i veselje. Moj posao je takav da moram paziti na puno stvari, možda ljudi ne bi rekli ali i kao dijete sam bila dosta povučena. Karnevo mi je pomogao da se malo otvorim i oslobodim. U karnevalu napunim baterije, kad se maškaram nisam to više ja, mogu napraviti odmak od svojih svakodnevnih uloga.

Ljubav prema maškaravanju odavno je prisutna, isto tako i entuzijazam, posebno u radu s djecom. Pamtimo odlično pripremljene dječje maškarane skupine koje su Župu predstavljale na najvećim dječjim maškaratama.

Danas sam manje angažirana po tom pitanju, dosta je teško pronaći sponzore. Kada smo odlazili dalje, u Opatiju, Samobor, ideja je bila da djeca ne plaćaju. Svatko bi pronašao nekog sponzora, manjeg ili većeg, pa bi tako platili put i smještaj. Organizacija je bila drugačija, danas su tu različite agencije, ponude koje sve to poskupljuju. I dalje se trudim da moj razred ima reprezentativnu skupnu masku, oni rado sudjeluju, a velik dio roditelja spreman je pomoć. Maškari su jako dobri i kao aktivnost preko koje se može raditi na formiranju kolektiva, razvoju zajedništva i timskog rada.

U posljednje vrijeme unatoč trudu broj skupnih školskih maski ipak je manji.

Sve to ide u ciklusima, treba napraviti masku i  ne smije biti skupo. Teško je i pronaći nekoga tko će na primjer sašiti dvadeset pet kostima. Nađe se uvijek grupica mama koja će pomoći, ali teško je odvojiti toliko vremena, veliki je to posao.

Vodila si mnoge maškarane skupine, sad kad pogledaš unatrag koja ti je onako posebno draga?

Zaista mi je teško nešto izdvojiti. Možda ona prva godina kad smo išli u Opatiju, bili smo pršuti. To je baš maska koja je bila totalno originalna, svima nam je nekako "sjela".  Lijepi su mi bili i naši župski sepeti, ima toga stvarno dosta. A, renesansni kostimi povodom 500 godina od rođenja Marina Držića… Mislim da to ljudi najviše pamte.

Karnevo je u Župi tradicija, stil života, više od maškaravanja. Posljednjih godina sve je to dovedeno u pitanje tako da smo  prošle godine ostali bez maškarate u Župi. Zbog čega je do toga došlo?

Nisam bila u upravi i teško je reći zašto, ali mislim da dođe malo i do zasićenja kod ljudi. To je ogroman posao. Ima puno stvari koje treba posložiti i iskoordinirati. Radimo volonterski i sve treba uskladiti i s poslom i privatnim životom. Ne događa se to samo kod nas, vidim i kad gostujemo kod drugih karnevala da se i kod njih u ciklusima javljaju određene krize.



Kao i u svemu i karnevali prolaze smjene generacija, dolaze li mlađi ljudi spremni nastaviti karnevalsku tradiciju?

Sretna sam jer mladih ima, baš sada u karnevalu dosta ih je voljno raditi. Trenutačno surađujemo i sa skupinom mladih koji organiziraju "Turnir župskih mjesta" koji želimo povezati uz maškare i zabave. U karnevalu treba prihvatiti i odraditi različite poslove pa i one koji nas ne vesele, ali su potrebni. Mislim da je nekada davno karnevo donosio ljudima zabavu koje nije bilo u tolikoj mjeri, sada je cijelo vrijeme karnevo.

Povratkom na mjesto predsjednice prema najavama planiraš oživjeti stare, ali i uvesti neke nove sadržaje.

Jedan od noviteta je svakako već spomenuta suradnja s mladima koji organiziraju "Turnir župskih mjesta", zabave po kafićima što nas podsjeća na davna vremena kad su se ljudi maškaravali i išli jedni drugima po kućama, primopredaja vlasti na jedan drukčiji način uz zabavu i DJ-a. Želim se više bazirati na to da se zabavimo. Uvijek mi je na pameti izjava jednog dugogodišnjeg člana uprave Župskog karnevala koji mi je rekao da u Župi odrađuje karnevo, a da se ide zabaviti negdje drugo. I stvarno je tako, uvijek smo skoncentrirani na organizaciju i sve što treba odraditi da bi nam promaknula sama zabava. Očekuje nas i "Četvrtak od poklada", odlazak župskog karnevala na Stradun kakvog smo navikli vidjeti i čuti uz scene i tekst, idemo i u Cavtat i naravno ide povorka u Utorak na Ultime uz tradicionalne zdravice po selima. Očekujemo i neke gostujuće skupine, većinu toga smo razradili ali imamo još vremena za detalje.

Ono što je Župski karnevo činilo daleko poznatim je njegova ostavština. Posljednjih godina nije je bilo. Najavila si da je planirate vratiti. Hoćete li uspjeti u tome?

To je nešto na čemu ću možda "pasti". Ma neću, napisali su mi tekstopisci super govor za primopredaju. Vjerujem ja u njih. Ali od početka imam dobronamjerna upozorenja da pazim što obećavam, a moja ideja vodilja je da pokušamo to vratiti. Satirički tekst je ono što ljudi od nas očekuju i na što su navikli. Maksimalno ćemo se staviti sa svim raspoloživim snagama. Možda neće biti toliko dugo i kvalitetno koliko bismo htjeli, ali probat ćemo.  Pozivam one koji  ne budu zadovoljni da dogodine dođu i pomognu nam. (smijeh)

Kako se u ovaj noviji koncept uklapa Udruga karnevala Župe, tzv. "mali karnevali"?

Ja ne bih isticala je li nešto rade mali ili veliki karnevo. Važno je da se odradi i da bude što bolje. Došlo je do svojevrsnog objedinjavanja prije nekog vremena jer sve su to isti ljudi - i u malom i u velikom karnevalu, i oni koji rade i oni koji se maškaravaju. Ja sam i u Mlinarskom karnevalu i  Župskom karnevalu, a tako se događa s mnogima. Tradicionalno Utorak od Ultimih više potegnu "mali karnevali", odnosno ljudi u mjestima gdje će biti zdravice.  O svemu što se događa pokušavam obavijestiti sve one koji su aktivni iz "malih karnevala". Strašno nam je važno da u svakom dijelu Župe ima netko koga možemo zazvat i  na  njega računati.



Župa je nekad imala veliku dječju maškaratu, jednu od najvećih u Županiji, s povorkom, limenom glazbom, zajedničkom prezencom školske i vrtićke djece. U posljednje vrijeme to je u obliku samostalnog maškaravanja unutar institucija. Može li se kad uzmemo u obzir i neke nove dvorane u Župi očekivati ponovno jedna takva velika maškarata?

Već se ustalio nekakav novi koncept i teško da možemo to tako vratiti. Promijenile su se i same prilike u Župi. I škola i vrtić imaju danas drastično veći broj djece. Također velika je razlika jesu li se maškarali mališi ili osmaši. Zabavljaju se različito. Za ovu godinu probat ćemo vratiti srednji uzrast, znači organizirati povorku za djecu razredne nastave do  Astaree i zabavu kakvu smo navikli imati u Astarei uz predstavljanja i izbor najboljih maski. Vidjet ćemo kako će to proći ove godine, možda se nešto slično organizira dogodine za vrtić. Viši razredi škole svoju će zabavu imati u sportskoj školskoj dvorani uz DJ-a. Sigurno ćemo surađivati i sa župskom limenom glazbom i mažoretkama, sve te detalje još razrađujemo.

Već smo spomenuli da je maškaravanje u Župi bio stil života, je li ovaj novi način života, užurbanost i brojne obveze udaljio Župljane od njihove tradicije? Jesmo li se zaboravili smijati i zabavljati?

Ne bih rekla da smo zaboravili, vjerojatno se smijemo i zabavljamo na druge načine. Mladi dosta komuniciraju putem društvenih mreža i tehnike, a i mi stariji smo se nekako navikli na to. Mislim da je i ovdje kao i u puno drugih stvari problem planiranje, mlađi ljudi reagiraju impulzivno. Osim toga, sad svaki dan možete negdje izići i zabaviti se.

Što možemo očekivati po pitanju održavanja ljetnog karnevala?

Ljetni karnevo će se održati i već smo počeli neke dogovore po tom pitanju. Računamo na suradnju s Astareom i One Suite hotelom, s kojima i sad odlično surađujemo, a namjera nam je uključiti i ostale hotele. Vjerujem da ćemo ljeti lakše pronaći i partnere za sufinanciranje. Ideja nam je da već sada posložimo program, odredimo datume, kako bi i hoteli to mogli reklamirati, dogovorimo gostujuće skupine i neko poznato glazbeno ime da nas dobro zabavi. Želja nam je omogućiti  i turistima da sudjeluju i maškaraju se. Planiramo jednu veću zabavu  negdje u Mlinima, Srebrenom i jednu manju u Platu.



Karnevo je veliki posao, rekli smo već da se sve radi volonterski, a ti si uz to i učiteljica razredne nastave i kao i svaka žena imaš i mnoštvo privatnih obveza. Je li se ponekad teško organizirati, nedostaje li vremena?

Uglavnom kalkuliram, mi žene smo to nekako usvojile. Ponekad skuham za više dana i  unaprijed odradim neke obveze. Sada mi je dosta lakše jer su djeca odrasla, prije je to bilo kompliciranije, ali sam uvijek imala dosta energije. Kad se uđe u neki žrvanj čovjek i ne razmišlja može li ili ne može, jednostavno odrađuje i sve se nekako posloži. Najvažnije je planiranje i dobra organizacija.

Još jednom bih zahvalila svima koji pomažu: Općini i Turističkoj zajednici Župe, Hotelu Astarea, One Suite hotelu, limenoj glazbi, mažoretkama, svim donatorima za lutriju i svima koji su se priključili na bilo koji način.

Karnevo se ne može sam učiniti. Najbolje zamišljen karnevo i odličan tekst nisu dovoljni da se karnevo pamti ako u njemu ne sudjeluje veliki broj maškara, ali i puno publike. Nadam se da će doći dosta ljudi, da će nas prepoznati svi oni koji su se nekada maškaravali kao i oni koji o tome tek razmišljaju i sve ih pozivam da nam se pridruže.

Nakon više poslova u turizmu, zaposlio se u struci i već niz godina istražuje brojne arheološke lokalitete diljem Županije, od čega ih se veliki broj nalazi u Župi. Veliki entuzijast, zaljubljenik u svoj kraj, pokretač stranice Heritage_zupadubrovacka, na posljednjoj kavi s nama ove godine, Domagoj Kristović.

Domagoj, većina nas prati tvoj predani rad, ali nije zgorega da te još jednom predstavimo našim čitateljima.

Dolazim iz Buića gdje sam odrastao s četiri brata i sestrom. Diplomirani sam profesor povijesti i arheolog, a kao arheolog radim zadnjih šest godina. Veliki sam zaljubljenik u kulturnu baštinu, tradiciju i način života i običaja Župe dubrovačke.

Profesor ili istraživač?

Istraživač definitivno. Predavanje nikad nije bilo nešto što sam htio raditi. Moram priznati, kada sam upisao studij povijesti i arheologije, mislio sam da se upravo arheologijom nikad neću baviti. Nakon što sam završio fakultet poslao sam preko 200 prijava po cijeloj Hrvatskoj i na kraju je ispalo da je ured moje firme baš tu, u Župi. Tražili su arheologa i rekao sam si „ajde, probat ću“ jer sam već bio zasićen poslovima u turizmu koje sam radio desetak godina, prije i za vrijeme studija. I eto me, tu sam preko šest godina, izgleda da mi je arheologija predodređena.

Kad smo već kod posla arheologa, u glavi mi je slika Harrison Forda kao Indiana Jonesa, ljupka dama, zlatni kovčeg, šešir i hrpa dogodovština. Takve asocijacije imaju mnogi, sliči li tvoj posao malo toj predodžbi, kako ustvari izgleda jedan dan arheologa na terenu?

(smijeh) Mnogi imaju takvu sliku. Kad idemo na teren, bilo da istražujemo crkvu, groblje ili građevinu, najprije okupimo radnike koji s nama rade. Većinom nam građevinske firme koje rade taj projekt, obnovu i sl. daju radnike za ručni iskop. Kada dođemo na teren rasporedimo poslove, ne određujemo mi što će se i kako istraživati već se to radi u dogovoru Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, naše Arheološke firme i investitora.

Tad nastupaju naši tehničari koji sve dokumentiraju. Sve što se pronađe, svaki nalaz i zidana struktura se mora snimiti fotoaparatom i totalnom stanicom. Nalazi se moraju detaljno dokumentirati i biti povezani u neku cjelinu. Kada idemo na teren to je odlično, ali onda slijedi onaj dio uredskog posla, ima zaista dosta papirologije.

Gdje se šalju nalazi?

Pokretni arheološki nalazi poput stakla, keramike, metala, pohranjuju se u pripadajućem i nadležnom muzeju. U Župi nažalost nemamo muzej, sve se šalje u grad Dubrovnik.

Gdje trenutno vršite istraživanja?

Trenutno smo na Gornjem Brgatu, radimo na arheološkom lokalitetu Tumba, koja je poznata po tome što je čuvala taj karavanski put koji je oduvijek iz prapovijesti, išao u Bosnu i Hercegovinu. Imamo neke zanimljive nalaze, ali o tome ćemo kad dođe vrijeme.

Gledajući sva ta nalazišta dobiješ uvid u neki davni život naših predaka. Svako nalazište, kost, metal, priča svoju priču. Kako to osobno doživljavaš?

Svi nam ti nalazi puno govore i zaista pomažu. Kada nalaze pošaljemo na analizu dobijemo odgovore na brojna pitanja, kako su živjeli, od čega su bolovali, cijelu jednu sliku njihovog života i smrti. Nedavno smo u Konavlima dosta radili, prema nalazima svi su muškarci patili od defekta kralježnice, vjerojatno zbog teškog fizičkog rada, žene su najčešće umirale pri porođajima, a djeca od loše ishrane i nedostatka vitamina. Na lokalitetu Velike Gospe u Postranju utvrdili smo da su svi imali „jahačku zdjelicu“ , znači da su većinom bili konjanici. Ovaj posao je toliko dinamičan da svaki put kad uđeš u neku novu priču, novi teren, novu kulu, otkriješ nešto što do tada nitko nije znao i to me ohrabruje da istražujem dalje, da zadovoljim tu znatiželju.

Župa obiluje nalazištima i važnim iskopinama. Spomenuo si Veliku Gospu u Postranju i Tumbu...

U Župi su najznačajniji ostaci ovih utvrda koje se golim okom ne vide. Tumba na Gornjem Brgatu gdje smo sad, Gradac u Grbavcu, Spilan poviše Plata, imamo i veliku ilirsku gradinu na Barbari, također na Brgatu.  Kad su crkve u pitanju, najzanimljivija nam je crkva Sv. Đurđa gdje je pronađen glagoljski natpis iz 11.st., koji je nakon Bašćanske ploče najduži natpis. Uz tu su crkvu tijekom istraživanja 2006. pronađeni ostaci jedne kasnoantičke građevine koja nije tu slučajno s obzirom i da su lokaliteti Gradac i Spilan bili povezani s Rimskom cestom koja je prolazila upravo pored crkve Sv. Đurđa.

Koliko je Župa uopće istražena, koliko je iskorišten njen potencijal? Jesmo li uopće svjesni što sve imamo?

Osim ljudi koji se bave ovim, mali broj ih zna što sve imamo. Župa je moram reći malo, gotovo nikako istražena. Istraživanja su vršena i 50-ih i 70-ih kad je postojalo veće zanimanje za arheologiju i našu baštinu. Nakon dugo vremena, ovo na Tumbi je prvo veće arheološko istraživanje. Cilj ovih istraživanja i svega je da se prvenstveno ljudi koji žive u Župi upoznaju s tim, jer ako se ne upoznamo mi, nećemo moći upoznati ni druge. Mislim da je Župa jedna od jačih općina što se tiče kulturne baštine, samo je treba istražiti, potencijal je ogroman i neiskorišten.

Vidimo da često i planinariš i otkrivaš ta brojna župska arheološka blaga koja su nažalost zaboravljena. Što konkretno možemo napraviti po tom pitanju?

Konkretno, ono što možemo odmah učiniti je svakako napraviti neku dokumentaciju postojećeg stanja, neki portfolio lokaliteta u Župi. Kad se to napravi, mogu se pisati razni programi prema Ministarstvu kulture, lokalnoj samoupravi, tu su i EU fondovi. Najvažnija stvar je da se mi u Župi upoznamo s našom kulturnom baštinom, mogućnosti je puno, ali moramo se pokrenuti. Nitko ne zna sve, ali svatko može doprinijeti i zajedno možemo puno toga.

Na tom tragu pokrenuo si i FB i Instagram stranice heritage_zupadubrovacka. Koji je njen cilj?

Cilj tih profila je da se približimo kulturnoj baštini, kroz te stranice pokušavam integrirati i ostale ljude da postavljaju slike nekih građevina, komentare, informacije do kojih ni ja nisam došao. Pokušavam uključiti što veći broj ljudi, kako bismo zajednički prikupili što više fotografija i podataka. Dosta mi se ljudi javilo sa željom da pomogne, rađaju se nove ideje i prijedlozi što me zaista veseli. Imam jako dobru suradnju i s FB grupom Župa nekad, a i od starijih također prikupljam mnoštvo informacija. Želja i namjera mi je uskoro napraviti i ciklus predavanja kojima bih ljude približio kulturnoj baštini Župe i arheološkim otkrićima.

Jesi li možda razmišljao i o nečemu opipljivom u ruci, knjizi ili zborniku?

Najidealnije za takve stvari bi bilo da Župa ima neku kulturnu ustanovu. Osim što bi ono što se nađe u Župi ostalo u Župi, to bi značilo i da bi imali ljude koji bi se na nekoj znanstvenoj razini bavili Župom, izdavali zbornike i sl. Osobno bih najviše volio da to bude Zavičajni muzej. Gledajući susjedne općine Župa po tom pitanju puno gubi na identitetu, od najmlađih do najstarijih. Imamo puno toga za vidjeti i pokazati, ali nemamo gdje. Želja postoji, ali vidjet ćemo.

Stari povijesni život Župe vs. novi turistički. Kako vidiš potencijal naše općine u turističkom smislu?

Imamo pregršt toga. Zamislimo samo da uspostavimo šetnicu koja bi povezivala jedan obnovljeni Gradac, hrvatsku kulturnu baštinu, ne samo župsku i Spilan. Uz te su puteve rađene crkve, poput Sv. Đurđa. Tu je i mogućnost šetnice na Trapitu. Ne mora to biti ništa megalomansko, za početak bi bilo odlično obnoviti ove utvrde koje imaju najviše potencijala. Bazirali smo se malo više uz ovaj dio Župe bliže moru, ali ruralni dio ima zaista puno toga za ponuditi. U te pješačke ture mogli bismo uključiti veliki dio OPG-ova s domaćim autohtonim proizvodima i želim vjerovati da će se ubrzo nešto pokrenuti i po tom pitanju. Moj cilj kroz sljedeću godinu je da pokrenemo arheološka istraživanja crkve Sv. Đurđa, napravimo predavanja o arheološkim spomenicima u Župi, obiđemo većinu pristupačnih lokaliteta i da napravimo veći dio fotodokumentacije za sva kulturna dobra u Župi.

Da se malo odmaknemo od arheologije, spomenuli smo planinarenje, imaš li još kakav hobi. Što te opušta?

Obožavam more i sve ljetne radosti, održavam baštinu uz proizvodnju voća, povrća i domaćih proizvoda, a jako me zanimaju i suhozidi. To je nešto što bih volio naučiti. Pratim i nogomet naravno, često pješačim i volim boraviti u prirodi.

Što te može izbaciti iz takta?

Gledanje s visoka je osobina kod ljudi koja mi nekako najviše smeta, ponižavanje nečega što netko radi, smatrajući da to nije vrijedno. Mislim da smo svi na to osjetljivi, to me nekako posebno ljuti.

Svestran, aktivan, pun dobrih ideja, slobodan ili zauzet?

Slobodan još uvijek .

Imaš li kakvu poruku čitateljima za godinu pred nama?

Uživajte u onome što radite, pronađite u tom poslu nešto što vas pokreće naprijed, putujte što više, obiđite druge zemlje, skupite iskustva i to što ste naučili vanka primijenite tu. Uz zdravlje i sreću, želim Vam puno mira, kad to čovjek ima, kad je staložen, zna se i zabavit, ima obilje ideja i nikad nismo stari da nešto naučimo.

Hvala Domagoj, pridružujemo se tvojim lijepim željama i vjerujemo da ćemo bogato kulturno nasljeđe Župe istražiti do kraja, sačuvati od zaborava i napisati nove priče koje čekaju biti ispričane nama, ali i onima poslije nas.

A vama dragi čitatelji želimo sve najbolje u godini pred nama i veselimo se novim kavama i zanimljivim sugovornicima.

Na prvoj kavi ove jeseni s nama je Željko Mirović Miš, basista legendarne i neponovljive Crne Udovice, benda koji iako je snimio samo jedan album, traje i nakon 30 godina od izlaska tog albuma, i dandanas ima na tisuće obožavatelja koji na koncerte dolaze iz svih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja.

Dijete si Grada, cijeli si život u Dubrovniku, ali u posljednje vrijeme vidimo te kao našeg sumještanina. Što te potaklo na odlazak iz Grada?

Da, već nekoliko godina sam vaš sumještanin. Iako sam se rodio u Gradu, u urbanom središtu, nekako sam više privrženiji selu i manjim mjestima. Volim mir, a danas Grad više nije po mjeri čovjeka, od problema s parkingom do kupovine, sve je prilagođeno za turiste. Na neki način je postao muzej.

Oduvijek se baviš glazbom, jesi li se kad vidio u nečemu drugome?

Mislim da sam se pronašao baš u glazbi, nisam se zamišljao nigdje drugo. Bavim se povremeno i slikarstvom, onako za sebe, više iz hobija. Imao sam u Zagrebu jednu svoju izložbu, a u Dubrovniku jednu skupnu.

Kao što i pjesma kaže 80-te su bile godine, zlatne po mnogočemu, a posebno glazbi. Tad je došlo i do stvaranja legendarne Crne Udovice. Da se malo vratimo na te početke...

Krenuli smo 1981., to je već stara priča. Počeli smo u jednoj baraci koja je bila za radnike koji su gradili Mokošicu. Tu smo dolazili vježbati. Nakon vježbi ponovno smo cijeli namještaj vraćali na mjesto, imali smo zaista veliku volju i želju. Vjerujem da nas je ta upornost koju smo imali dovela poslije na jedan dobar glas i nivo koji smo uspjeli ostvariti.

Je li moguće uopće povući paralelu u glazbi, sada i tada, a posebno za mlade koji tek počinju i traže mogućnosti da se probiju?

Iako nisam dovoljno upoznat s načinima na koje oni danas funkcioniraju, čini mi se da smo mi imali bolje uvjete i prilike. Malo je paradoksalno, mislim da bi u današnje vrijeme oni trebali imati bolje uvjete. Nama je tada društvo puno više pružalo. Dali su nam Lazarete, općenito su se tu bendovi promovirali i vježbali. Imali smo rasporede vježbi, stalno su se održavali koncerti i gitarijade. Društvo nije gledalo što sviraš, htjeli su ti dati nekakav izlaz i bolju perspektivu da nešto stvaraš. I naš prvi koncert je bio 1982. u Lazaretima, to je nezaboravno, kao i cijela atmosfera u Gradu uoči izlaska našeg albuma.

Neopisiv je osjećaj i danas, kada pogledam fotografije s tog koncerta na kojem su nam bili roditelji i prijatelji koji su nas podržavali, kao i ljudi koje ne poznam osobno već iz viđenja. Kažu da je najteže uspjeti u svom mjestu, ali nas su u gradu kao domaći bend stvarno podržavali i sjećam se kad nam je izašao album, cijeli izlog gdje su inače izloženi albumi raznih izvođača je bio popunjen samo Crnom Udovicom.

Na predstojećem koncertu u Gružu vjerojatno će biti puno onih koji će sve pjesme pjevati od riječi do riječi a nisu se ni rodili kad je Crna Udovica bila aktivna.

To je uvijek svima interesantno, pa i nas same to iznenadi, taj broj ljudi koji nas želi vidjeti a posebno raspon generacija koji nas sluša, pa na koncertu vidite roditelje i djecu. I na reunion koncertu 2008. bilo je tako, a veseli i broj ljudi koji nas žele slušati i oni koji nam dođu iz svih dijelova Hrvatske i okolnih zemalja. Uoči tog koncerta razmišljali smo koliko bi ljudi moglo biti i došlo ih je daleko više nego što smo računali.

Danas uglavnom sviraš samostalne svirke, gaže s bendom ... kakav je repertoar?

Sviram po pubovima, taracama hotela, svadbe i naravno da repertoar moram prilagoditi određenoj publici i određenom mjestu, ali uvijek sviram i dio tog repertoara koji je meni blizak, malo rock&rolla, Claptona i sl.

Kakav je život glazbenika danas, može li se s tim pristojno živjeti?

Može se živjeti pristojno, ali se treba stvarno založiti. Puno je muzike, muzičara i bendova. Dosta se radi, ali je i manje mjesta s muzikom uživo, nego prije. Ljudi drukčije i reagiraju nego kad sam bio mlađi, imamo veće mogućnosti, ali gledajući tarace više se nekad živjelo glazbu i plesalo, danas se manje proživljava muzika.

Već smo spomenuli da se tvoje ime uvijek veže uz glazbu, a slobodno vrijeme, što Željko radi kad ne svira?

Uglavnom vrijeme volim provoditi s prijateljima. Član sam Moto kluba Libertas Ridersa pa znamo malo otputovati i dosta se družimo tijekom zime jer nas je većina ljeti zauzeta.

Mnogima nije jasno što se dogodilo s materijalima za drugi studijski album

Bili smo u procesu stvaranja nekih drugih pjesama, a od tog smo materijala odabrali jedan dio koji bi išao na album. Međutim, to nikad nije zaživjelo i iz poznatih okolnosti ´91., a već ´88 smo bubnjar Pero Baule i ja pošli na odsluženje vojnog roka. Bend je nastavio raditi, napravio neke druge stvari i materijale, ali po mom mišljenju to više nije bio taj stil koji smo gajili. Obično na koncertima sviramo i tih par pjesama koje nismo stavili na album, u nešto malo izmijenjenom aranžmanu.

Imate li možda u planu uz tih par pjesama raditi i nešto novo, možemo li očekivati da osvane i neki novi album?

Nakon reunion koncerta 2008. godine postojala je ideja da bi nešto radili. Dobili smo i ponudu u Zagrebu za izdavanje albuma, ali okolnosti nam nisu išle na ruku. Većina javnosti zna, Doka živi vani i svira s eminentnim imenima uz koje je vezan ugovorom, a i zbog brojnih obaveza nismo se mogli uskladiti. S vremena na vrijeme možemo se okupiti ovako za poneki reunion i to nam je za sada jedina mogućnost.

Uz zahvale na razgovoru, Željku smo naravno poželjeli još puno dobrih svirki, uz obaveznu napomenu da se vidimo na koncertu u Gružu 22. prosinca gdje će vjerujemo Crna Udovica još jednom okupiti ljude svih godina, pružiti odličan provod i potvrditi svoj status glazbenog fenomena koji se prenosi generacijama.

Uoči predstave CABAres, CABArei, životne komedije ili komedije života, koja donosi univerzalna ljudska iskustva o upoznavanju, o iskustvu, o običnom danu, o uspjehu i neuspjehu, o dogovaranju, o borbi mišljenja, o hrani, o zdravom razumu, o vožnji autom, o budućnosti, o kazalištu kao frižideru zabluda o mediokritetima, o rodbini, o zaostalosti, o pomirenju sa životom, o budalama, o seksu i starosti, koja će se održati 20.listopada u 19,30 sati u One Suite Hotelu,  razgovarali smo s njenim autorom i izvođačem, legendarnim Zijahom Sokolovićem.

Profesore Sokolović,  je li život komedija?

Ha,ha...biće nam lakše da tako kažemo, jer onda to očekujemo od života. Ako je život samo komedija, onda smo mi komedijanti ili komični likovi. Život, kao i kazalište, je sastavljen od komedije i tragedije, od plača do smijeha. Da bi saznali šta je komedija, moramo je gledati iz tragedije, i obratno...

Možete li usporediti Zijaha kao glumca na sceni i kao profesora u predavaonici?

Igrati na sceni znači pokazivati i govoriti, bez prekidanja, date okolnosti zbog kojih lik, koga igram, misli ili osjeća. Kao profesor, ja studente učim, kako da izgrade svoj sistem glume po kojoj će analizirati date okolnosti koje odredjuju lik i kako pokazati gledaocima, da gledaoci vide i razumije šta lik, koga igraju misli ili osjeća.

A Zijah kao stanar svijeta ili je samo jedno mjesto dom?

Za mene je kazalište i gluma, kao tvornica iluzija, mjesto za koje mogu reći da je moj dom. Danas je teško reći da je klasično razumijevanje doma, stan ili država. Mogu reći da je svaki oblik ljubavi, moj dom. Većina ljudi po svijetu ima svoj dom na kredit ili su podstanari, jer im neko drugi iznajmljuje svoj dom.

Možete li možda usporediti naše mlade glumce i Akademiju u Zagrebu s Bruckner Univerzitetu u Linzu na kojem ste predavali?

Teško se poredjem može uspostaviti realna slika jednog ili dva sistema obrazovanja. U Austriji ili na njemačkom govornom prostoru, teško se dobije angažman jer je velika konkurencija. Ali, po završetku studija, igraju u svim predstavama i u svim gradovima gdje ih pozovu. I igraju sve stilove i glume sve što se od njih traži, po ideji pisca ili režisera.

Mnoge vaše predstave traju i gledatelji uvijek traže kartu više. “Glumac... je glumac... je glumac”, ima već i preko 40 godina, 1625 predstava, preveden na mnoštvo jezika uz brojne izvedbe i nagrade. “CABAres, CABArei” ima 25 godina, preveden je na bugarski i igran u Sofiji, a slijedi mu 1.364 izvedba ovdje u One Suite Hotelu. Kako zadržati svježinu i interes publike toliko dugo i tako jako?

Kod kabarea CABAres, CABArei, res,rei, ideja o kulturi starenja, kroz mikroskop krize srednjih godina je zlatni rudnik, a forma kabarea, prerađivač te zlatne sirovine u zlatnu predstavu. Ja se koncentrisano, uporno, pažljivo, s mnogo ljubavi kitim tim zlatom. I veselo! Jer sam bogat za jedan kazališni nepresušni izvor. Čast je služiti jednom takvom kazališnom incidentu. Hej, 25. godina

“CABAres, CABArei” pogađa u srž života u četrdesetima. Imate li savjet za one koje kriza četrdesetih tek čeka ili se rješenje može pronaći u predstavi?

U svojoj katarzi, kabare predlaže, moguće razmišljanje ili otrežnjenje ili opomenu ili ideju, šta još učiniti sad, dok ne dođe budućnost sutra!



Muškarci i žene u svom nerazumijevanju jedni bez drugih ne mogu. Ima li tu recepta i što je upoće normalno?

Sigurno da recept ne postoji, doduše i medicina prepisuje recepte za lijekove, ali to je samo da prestanu bolovi ili samo za saniranje određene bolesti ili samo da se farmacijska industrija još više obogati. Samo biće, žena i muškarac, pojedinačno moraju tražiti i pronaći svoju mjeru želja, snova i iluzija, spremnih, onda, za najveće podvige i žrtve.

"Glumci ne stare" izjavili ste u jednom od svojih intervjua. Što s nama običnim ljudima? Nama slijedi naborana, suhonjava, bezlična starost?

Starost je kao zbir godina, neminovna. Za sve nas. I bogati će da ostare. I oni glupi će da isto ostare. Starost je dakle besplatna! Pa ako je tako, radujmo se starosti, jer to nas ništa ne košta!

Veselimo se “CABAres, CABArei” 20. listopada u One Suite Hotelu. Vjerujem da će mnogi doći na reprizu, no što poručiti onima koji će ga gledati po prvi put? Da ponesu maramice?

Platnene maramice! Ne papirnate! Platnene, njih ne mogu baciti, pa kad ih izvade iz džepova da ih operu, da se sjete da su se nekad smijali i plakali. Jer, tada, prije veš mašine i praška za omekšavanje i dodatka za mirise, da shvate, da i ta maramica, mala, zna da je i u njoj i sva tragedija i sva komedija ovog svijeta.

Tih dana tog mjeseca, uz kabare CABAres, CABArei, obilježavam svojih prvih 50 godina glumačkog života. Dobro došli, dragi gledaoci, na moj i Vaš rođendan.

Puno vam hvala na razgovoru, čestitamo na obljetnici i vidimo se u garaži One Suite Hotela.

Puntižela se počela održavati prije više od dvadeset godina.  Kako se rodila ideja o samom nastanku jedne takve glazbene manifestacije u Župi?

Prva Puntižela održala se 02.06.1996., prije pune 22 godine  u sklopu programa proslave Dana državnosti i Dana oslobođenja Župe dubrovačke.  Ideja za organiziranjem takve glazbene manifestacije  došla je uslijed nedostatka bilo kakvih zabavnih i kulturnih sadržaja za mlade Župe. Odlučili smo pomoći sami sebi.

Niste tada razmišljali o ovako širokom krugu posjetitelja?

Pa i nismo baš. Moram priznati da je ideja  krenula od malo starije ekipe. U startu je zamišljeno da na Puntiželi uvijek sviraju bendovi iz Grada, jer do tada nisu baš imali gdje pokazati publici to što rade.  S godinama je samopouzdanje poraslo, sve više i više je bilo posjetitelja , apetiti su bili veći, krenula su i gostovanja bendova sa strane, kao i neka zvučna imena hrvatske glazbene scene.

Spomenuli smo već da su se mnogi upravo na Puntiželi predstavili publici. Je li nekome poslužila kao odskočna daska za daljnje uspjehe?

Mislim da jest, uzmimo na primjer Gruhak. Oni su prvi put svirali ispred toliko puno ljudi baš na Puntiželi, a danas je to jako poznat bend  koji osim po Hrvatskoj, nastupa i u svijetu. I Silente nam je tu bio, zatim iako nije iz Grada, Vatra je danas bend koji je obilježio dvadeset godina karijere, a  na Puntiželi su svirali u svojim začecima  2000. Tako da je mnogim domaćim ali i ostalim bendovima jedan takav rock festival  pomogao da pronađu put do publike.

Ove godine su uz ostale potvrđeni i headlineri, Let 3 i Rambo Amadeus.

Tako je, Let 3 je već bio 2014. godine u tada prepunom parku. Napravili su odličnu zabavu, a na ovogodišnji poziv su odmah spremno potvrdili svoj dolazak, što nam je jako drago. Nema više puno bendova te vrste glazbe, a da nisu bili i da su nam cjenovno dostižni. Izuzetno se veselim i gostovanju Ramba Amadeusa.  On je izuzetan čovjek i odličan glazbenik, slobodno mogu reći genijalac.

Dolazak bendova uz svu ostalu organizaciju košta, ulaz je besplatan, organizirate prodaju majica i torbi, kako se uz to financijski snalazite?

Od prvog dana je odlučeno da se ulaz neće naplaćivati. Ovo mi je drugi mandat u ulozi predsjednice udruge i  već nam je dosta ljudi predlagalo da počnemo naplaćivati ulaznice, barem simbolično. Nama bi možda bilo lakše i jednostavnije, ali onda se gubi ona ideja i sve ono zbog čega smo krenuli  1996. godine u sve ovo, izgubilo bi svoju draž  i u tome osobno više ne bih sudjelovala.  Ove godine je malo lakše zahvaljujući Općini Župa dubrovačka, TZ Općine Župa dubrovačka, Dubrovačko-neretvanskoj županiji   i cijelom nizu sponzora koji su nam izašli u susret.  Prodavamo majice i torbe koje dizajniramo. Veliki dio odrađuje Ivica Mezei, ali svi sudjelujemo. Imam sve dosadašnje majice. Super mi je kad pođem u neki drugi grad i ugledam nekoga u majici Puntižele ili naše ljude koji ih prošetaju po svijetu. Trudimo se uvijek biti originalni prilikom dizajna.

Prošle godine je bilo upitno održavanje Puntižele, no na kraju je presudila  ljubav prema rock glazbi. Jesu li te financijske poteškoće bile uzrok tih dvojbi ili postoji još koji razlog?

Bilo je povezano i s organizacijom i financiranjem, ali i sama sam imala nekih zdravstvenih poteškoća, što je bio i prvi motiv takvih razmišljanja.  Ipak, sama pomisao da nema Puntižele..., srce nije dalo i održala se.

Spomenimo naravno i to da je Puntižela u organizaciji udruge Kurenat, s tobom na čelu.

Sama udruga je registrirana nakon prvih Puntižela, tamo 1998. Djelujemo već dvadeset godina i uz Puntiželu svake godine organiziramo i humanitarni eko kros. Nekada smo se redovito bavili pošumljavanjem, čišćenjem podmorja i puteva.  Izdavali smo i bilten „Kurenat“,  s čim smo malo stali u posljednje vrijeme, ali namjera nam ga je izdati ove godine ponovno. Teško je pronaći ljude koji bi pisali, sve su to volonteri i ne može se očekivati da su uvijek tu s istim žarom i na raspolaganju. Trenutno radimo na tome,  pomladili smo udrugu i rodila se ideja da bilten obnovimo do kraja godine. Mladi ljudi koji su nam se pridružili zaista su puni entuzijazma, trude se i  vjerujem  da ćemo uspjeti. Naravno, tu je uvijek par ljudi na koje mogu računati, ne samo kao članove udruge već prijatelje koji će mi uvijek pomoći.

Uz razne prepreke ipak ste dugovječni i vaši su angažmani  već odavno tradicija.

Nije bilo lako, klima je takva u društvu, manje ljudi sluša tu vrstu glazbe. Svatko sluša što želi i veći je dio ljudi u drugačijem điru. Zadnjih nekoliko godina mi se činilo da radimo tulum sami sebi, ali ljubav prema rock glazbi je jedino što se nije promijenilo svih ovih godina. Davno je bila 1996.

Svi koji te znaju svjedoče tvojim aktivnostima i entuzijazmu kojim pokrećeš i ostale oko sebe, je li bilo kriza, zasićenosti i razmišljanja o manje angažmana u svemu?

Svi ponekad u trenutku možemo imati krizu,  ali tu je prevelika ljubav prema rock glazbi. To je stil života. Kada na Puntiželi recimo svira neki bend i kad se okrenem i vidim sretne i zadovoljne ljude koji skaču i pjevaju, shvatim da se je sav trud isplatio i razvuče mi se osmijeh preko lica. Taj osjećaj sreće je jači od svega. Davno sam imala  jednu nesreću nakon koje sam se sebi zaklela  da od  Puntižele nikada neću dignuti ruke.  Svi žele da nečega bude, ali kad treba nešto odraditi nema ih  a ako svi odustanemo, to nigdje ne vodi.  Ove godine se vraćamo u velikome stilu.

Uz posao i brojne projekte u kojima sudjeluješ, ostane li dovoljno slobodnog vremena,  kako ga najrađe provodiš?

Naravno da ostane. Kad imam sastanke vezane uz ovakve organizacije, uvijek  je ležerna atmosfera, jer  to su u biti ljudi s kojima se i inače družim, volonterstvo uz ljubav i zadovoljstvo.
Tako smo 2013. u suradnji s udrugama „Hvala što postojiš“ i „Fun H2O“ izgradili gumno. Zahvalila bih i Timberlandu koji nas je tom prigodom financirao sa 100 tisuća kuna. Veliki problem nam je prije bila i ta pozornica u parku, sastavljanje, rastavljanje... Odlučili smo se za gumno jer se baš uklapa u park, a i sve se uvijek događalo na gumnu.  Žao mi je što se više toga na njemu ne događa, neke predstave, projekcije, filmske večeri i sl. Koliko se tko daje u društvu to je njegova stvar, ali kad prođem pokraj gumna ili nečega u čemu sam sudjelovala  i za dvadeset godina, bit ću ponosna i sretna da sam doprinijela zajednici i nešto ostavila u nasljeđe.
Otvoreni smo prema svima i tko se god želi nečim baviti, aktivirati, ima dobre ideje neka nam se pridruži.
Svoje slobodno vrijeme najradije iskoristim za neko putovanje,  jer ona su mi strast i ne bi život mogla zamisliti bez njih kao i dobrog koncerta.

Znači, ideje se nižu, ide se naprijed i nema straha za Puntiželu kao i ostale postojeće projekte u budućnosti?

Mislim da je ovogodišnja jedna onako malo bolja, povratnička i najava jednog dobrog razdoblja pred nama. Imamo jedan zaista specifičan prostor, korektni smo prema svim bendovima, među glazbenicima se zna gdje je kome bilo dobro i imaju preporuke i povjerenje u nas. Ovim putem pozivam sve ljude da dođu i uživaju u jednom najljepšem  domaćem  „open air „festivalu.

Vjerujemo da su već mnogi od vas imali priliku uživati u širokom repertoaru Unique Dubrovnik – Acoustica koji na svoj poseban način i u svom stilu izvode Anja Grabovac i Lino Glavočić, dvije polovice ovog jedinstvenog dua - ovaj put naši sugovornici na kavi.

Anja već dugo pratimo i znamo za tvoj glazbeni put. Od kad se baviš pjevanjem?

Anja:  Pjevam oduvijek, praktički otkad znam za sebe. Uvijek sam imala viziju da se time bavim i slijedila sam je, nisam razmišljala niti se tražila u nečem drugom. Roditeljima se nije tada bilo baš jednostavno nositi s tim, zapostavljala sam školu i usmjerila se na glazbu. Ostale stvari koje sam nekako ostavljala po strani su patile, ali mislim da se u konačnici isplatilo.

Kad već spominjemo školu, jesi li pohađala profesionalno glazbeno obrazovanje? Imaš ogromne vokalne mogućnosti, jesi li ih planirala razvijati u nekom klasičnom smislu?

Pohađala sam osnovnu glazbenu školu četiri godine. Nisam nastavila jer mi je bio cilj u glazbenoj školi naučiti osnove za klavir kako bih mogla sama skladati svoje pjesme, nisam težila da budem klasičar. Nije me zanimalo solo pjevanje, razvijanje talenta po nekom šablonu, željela sam biti svoja i sad mi je drago da sam tako odlučila jer sam pronašla svoj put.

Lino, ti dolaziš iz poznate glazbene obitelji i cijeli si život u doticaju s glazbom, odmalena je to tvoj način života.

Lino: Upravo tako, i otac i dundo su svirali dugo vremena gitaru. Osim kod nas, gaže su imali i po Skandinaviji, Rusiji... Nastavili su se baviti produkcijom tako da sam od svog rođenja okružen glazbom, pjevačima, sviračima i  sam nastavio tim putem i sviram gitaru.

U kojoj mjeri je to imalo utjecaj na razvoj tvoje karijere, je li ti pomoglo?

Puno mi je pomoglo jer od malih nogu vidiš taj svijet s više aspekata, s pozicije glazbene produkcije, razglasa, menadžera, glazbenika...Imao sam zaista široku sliku svega i to mi je pomoglo, danas mi sve sami organiziramo. Sami smo i menadžer i producent, tehnika i izvođači, tako da smo u tom smislu puno naučili.

Uz nastupe i dalje radiš u produkciji?

Moram biti iskren, u posljednje vrijeme kad stignem. Počeli smo dosta nastupati, u 2017. smo imali negdje oko 200 svirki pa mi i ne ostaje dosta vremena.

Može li se od glazbe dobro živjeti?

Anja i Lino: Nažalost, ne.
Lino: U Hrvatskoj u biti može ako pjevaš hrvatsku zabavnu glazbu. Zimi živim u Zagrebu od svoje treće godine i upoznat sam s cijelom scenom i znam da je većina muzičara u sličnoj situaciji. Potreban je neki dodatan posao uz glazbu.
Anja: Ako se čovjek ne prilagodi muzici koju većina sluša, u Hrvatskoj je potreban neki dodatni izvor zarade.

Spomenuli ste veliki broj svirki iza vas, što se nalazi najčešće na vašem repertoaru?

Lino: Na našem repertoaru je isključivo strana glazba, mi u ovoj kombinaciji ne izvodimo domaće pjesme.
Anja: Najviše volim taj MTV đir, odrastala sam na MTV muzici, uz Lina sam zavoljela i neke starije rock stvari. Imamo zaista šarolik repertoar.
Lino: Koncentrirani smo na strano tržište tako da moramo imati široki repertoar pjesama, od šezdesetih pa do danas. Prošle smo godine na primjer svirali tri mjeseca u Jordanu.

Iako ste oboje odmalena u glazbi, koliko već nastupate zajedno, kako je nastao Unique Dubrovnik Acoustic?

Lino: Ovo nam je četvrta godina zajedničkog rada.
Anja: Lino je svirao s jednim drugim mladićem, tamo negdje kad sam imala šesnaest godina. Zvali su me da dođem na svirku, malo sam ih gledala i zapjevala s njima.
Lino: Bilo je baš onako spontano, zamolili smo je da otpjeva jednu pjesmu na svirci u G-a i tako je krenulo. To sad već perasta u jedan ozbiljniji posao.
Anja: Iako radimo dosta dugo, te su nam početne godine bile potrebne i kako bi izgradili reputaciju, da ljudi to shvate ozbiljno i da se uhodamo sigurni u sebe.

Gdje najviše volite nastupati?

Lino: Nadovezao bih se na ovo što je Anja rekla, mi smo izgradili reputaciju i već sada možemo popuniti svirke za sljedeću sezonu. Imamo taj luksuz da možemo birati gdje ćemo svirati, poput taraca hotela i sl. onako malo finijih mjesta s posebnim ugođajem.

Nastupali ste i u inozemstvu, da se malo vratimo na vašu avanturu u Jordanu.

Anja: Bilo je to jedno odlično i nezaboravno iskustvo koje me obogatilo. Kad negdje putujem uvijek u glavi pokušam stvoriti sliku kako će to izgledati, ali kad smo išli u Jordan nisam imala nikakvu predodžbu kako će to biti, to je bilo jedno posve novo iskustvo, odlazak u nepoznato i upoznavanje jedne nove kulture. Ljudi imaju određene predrasude prema Bliskom istoku koje po meni nemaju smisla. Bila sam im vrlo zanimljiva (smijeh), onako plave kose, odmah se vidjelo da sam stranac, često su se okretali za mnom.
Lino: Nikad neću zaboraviti trenutak kad me zvala agentica i ponudila mi ugovor, pomislio sam: „Nema šanse, tamo se puca, ubit će nas netko“. U ta tri mjeseca boravka doživjeli smo pravo životno iskustvo. Navečer smo nastupali u luksuznom hotelu u kojem smo bili smješteni, a dani su nam bili slobodni pa smo imali vremena dobro upoznati Jordan koji nas je oduševio. Vrlo su obrazovani i kulturni, jako su nas lijepo primili.

Osim stranih pjesama koje izvodite imate li koju autorsku?

Anja: Postoje neke pjesme koje onako radim usput, ne znam još u kojem to smjeru ide. Uvijek sam nešto pisala, to mi je uz pjevanje bilo najbitnije. Sama sam radila i tekst i glazbu, neke od njih i izvodimo. Kad bih pošla na spavanje, stigla bi inspiracija, dogodilo bi se da se moram odmah ustati i zapisati nešto. Ništa ne treba forsirati, takve stvari dođu u svoje vrijeme.
Lino: Mislim da je Anja po ovom pitanju vrlo skromna. Ja se nadam da će svi imati priliku vidjeti i čuti da je iznimno talentirana i u pisanju, vjerujem da će jednom izaći na pozornicu i održati koncert sa svojim pjesmama. Strpljivo skuplja materijale i čeka da se sve posloži kako treba. Uvijek se sjetim izjave Miše Kovača da je lakše danas snimiti CD nego CT, dobro je nigdje ne žuriti. Siguran sam da će to ako izađe biti nešto zaista kvalitetno.

Moram primijetiti da si ovako puno sramežljivija nego na pozornici.

Anja: (smijeh) Da, meni je lakše pjevati nego razgovarati. Kad sam na pozornici, ništa drugo nije važno i trema je manja.

Možemo reći da je publika danas blizu izvođačima, tu su društvene mreže, lakši načini snimanja, probijanja do publike, koliko je to dobro, a koliko otežava rad?

Lino: Sve ima svoje pozitivne i negativne stvari. Tehnologija je takva da u par minuta možemo nešto snimiti, „sherati“, ali mislim da je upravo zbog toga tržište zasićeno, teško je uopće doživjeti muziku. Došlo je do hiperprodukcije, svi snimaju, ali manje uživaju u glazbi. Nas dvoje imamo sreću da se i jedno i drugo bavimo isključivo muzikom, ambiciozni smo i neprekidno radimo na sebi. Veseli nas napredak koji ostvarujemo.

Većinu vremena ste posvećeni glazbi, kako koristite slobodno vrijeme?

Anja: Ljeti smo u Župi, a zimi u Zagrebu. Ovdje živim dosta introvertno, slabo se družim s ljudima, uglavnom sam posvećena sebi, pisanju...To vrijeme u Župi iskorištavam za ovaj kreativni dio, a kad sam u Zagrebu nadoknađujem i dosta se više družim s ljudima. Tako sam pronašla neki balans. Što se tiče glazbe, Dubrovnik je za nas definitivno bolji, ljeti imamo jako puno posla, a u Zagrebu nije lako pronaći gaže u rangu ovih u Dubrovniku.

Lino: Naš način rada baziran je na strani repertoar, što više dolazi do izražaja ljeti u Dubrovniku. Kod mene je obratno, u Zagrebu sam maksimalno posvećen svojoj obitelji, supruzi i djeci, a kad dođem u Župu vrijeme je za ekipu.

Kakvi su vam daljnji planovi, imate li neke ciljeve koje biste voljeli realizirati u bliskoj budućnosti?

Anja: Definitivno želimo nakon sezone opet ići vanka odraditi neki ugovor.
Lino: Trenutačno smo u nekim pregovorima, možda opet Bliski istok, u Europi je nekako sve već viđeno i vezano uz ljeto kada smo mi u Dubrovniku.

Samo spominjanje prezimena Brešković asocira na glazbu. Iz te poznate obitelji glazbenika dolazi i gospar Ivo Brešković, jedan od osnivača Limene Glazbe Župe dubrovačke, naš današnji sugovornik - Na Kavi.

Jedan ste od idejnih začetnika projekta o osnivanju Limene glazbe u Župi, koja je nedavno obilježila i sedam godina svog postojanja.

U Udruzi UHDDR-a smo 2011. htjeli pokrenuti jedan tečaj upoznavanja članova s digitalnom tehnologijom. Nabavili smo desetak računala, ali u nedostatku prostora ideju nismo realizirali. U međuvremenu smo razmišljali što bi drugo mogli pokrenuti, kako bismo malo okupili i organizirali djecu dragovoljaca. Sjetio sam se da bi bilo dobro da osnujemo Limenu glazbu mladeži dragovoljaca. Što zbog financijskih a što zbog prostornih razloga, to je neko vrijeme bilo na čekanju. Potom mi je pristupio profesor Ante Mojaš kojemu sam se požalio da i ne ide sve kako sam planirao. Predložio mi je da s projektom odemo u Općinu. Naišli smo na razumijevanje i potporu tako je sve krenulo, stvorena je župska Limena glazba.

Podsjetimo se da je Župa već imala nekada poznatu Križarsku limenu glazbu iz Mandaljene.

Tako je, čekali smo sedamdeset godina da se u Župi ponovno osnuje Limena glazba, koja se bila ugasila 1939. godine pred početak II. Svjetskog rata. To je bila Križarska glazba iz Mandaljene. Na našu veliku sreću i zadovoljstvo, konačno smo u jednom prostoru gdje je nekad vježbala Križarska glazba. Radi se o prostoru na katu zgrade Blagajne, gdje održavamo probe. Mislim da taj prostor i treba služiti u kulturne svrhe.



S ponosom možemo primjetiti da posljednjih godina redovno sudjelujete na Festi Sv. Vlaha.

Križarska limena glazba u ono je vrijeme bila senzacija i predstavljala je Župu u procesiji. Interesantno je da su nastupali u dvije vrste uniformi, onoj križarskoj (vojnoj) i narodnoj nošnji. Smatrao sam da je red da se i mi pojavimo i sudjelujemo. Zahvaljujući prijateljstvima koja imam među glazbenicima, rekao sam im da puste i našu dječju glazbu što su oni i učinili. Sad je to jedna tradicija, redovno nastupamo na Sv. Vlaha i predstavljamo Župu, a to nam je velika čast.

Spomenuli ste uniforme, a neizbježno je sjetiti se i svih instrumenata koji su potrebni. Naravno, sve to košta, kako izlazite na kraj s tim?

Bilo je potrebno da se stvori jedna mala grupa ljudi, tri-četiri čovjeka koji će odraditi puno toga. Na moju veliku sreću tako se i dogodilo. Jedan čovjek koji osobno nema puno toga s glazbom, ali ima četvero djece od kojih troje svira, gospar Niko Benić, kroz svoju je djecu shvatio da glazba puno znači. Velika mi je potpora i poveznica s Općinom. On je predsjednik udruge i brine za logistiku. Zahvaljujući njegovoj agilnosti i mom znanju glazbe to sve funkcionira i glazba ide dalje. Mislim da smo lijepo prezentirali ono što radimo i želimo, Općina ima razumijevanja za naše potrebe. Tako da imamo instrumente, odore i sve što je potrebno.

Svjedoci smo kako se u nekom razdoblju dogodi odljev mladih. Imate sve instrumente, je li teško zadržati one koji će ih svirati?

Naš najveći problem i jest zadržati ljude u glazbi. S obzirom da danas amaterizam kod ljudi koji su zaposleni ne može egzistirati, ljudi trče za kruhom i novcem. Nekad su u glazbi bili obrtnici i poneki intelektualac koji su za hobi svirali. Danas više nema slobodnog vremena. Djeca koju obučimo kroz našu udrugu, kad navrše nekih šesnaest godina odlaze dalje u školu, na fakultet, mi ih gubimo i otprilike svako četiri godine moramo sve ispočetka. Žao mi je da nikad ne možemo napraviti jedan veliki repertoar, dok naučimo repertoar oni odu. Većina Limenih glazbi u svijetu egzistira kao glazba škole. I mi smo neslužbeno limena glazba OŠ Župe jer su skoro svi naši članovi školarci. Zamislite, kad bi svaka škola imala limenu glazbu, mi bi u Dubrovniku imali bar dvije ozbiljne glazbe i to je jedan od mojih zadataka koje bi volio ostvariti.

Sudjelujete na brojnim događanjima i manifestacijama. Što nas očekuje uskoro?

Sad nam je zadatak obnoviti repertoar. Naš novi voditelj zove se Branko Šukovez, glazbenik s dugogodišnjim iskustvom u najznačajnijim jazz orkestrima. Osim iskustva, ima i veliko glazbeno znanje, studirao je na Jazz akademiji u Grazu. On nam je i novi aranžer, krenuli smo i s novim repertoarom. Radi se o jednom bloku filmske glazbe. Počinjemo s jednom temom Henrya Mancinia svima poznatom iz filma „Doručak kod Tiffanya“, Moon River. Tu je i jedan poznati crtani film iz Velike Britanije pod imenom „Yellow Submarine“ gdje je korištena glazba Beatlesa. Na taj način smo uz klasične marševe, himne, tradicionalne skladbe, željeli djeci pružiti širinu i nešto novo. Imamo mažoretke, naš orkestar i dosta ljudi uz koje bi se u Župi mogao napraviti i dobar mjuzikl.

Kad pogledamo kulturni život Župe stječe se dojam da tu još ima puno neiskorištenog potencijala.

Teško je naći kadrove koji bi se time bavili, nema novčanih sredstava, ali mislim i da je greška na nama umirovljenicima. Siguran sam da u Župi ima još dosta ljudi koji bi mogli svoj potencijal koji sada miruje, svoje znanje i iskustvo usmjeriti na amaterski rad. Puno bi se toga moglo napraviti. Bilo bi lijepo recimo nedjeljom, na spomen-obilježju u Mandaljeni imati program nakon mise, uspostaviti suradnju s hotelima i njihovim prostorima, gostovanja amaterskih kazališta, simfonijskog orkestra i sl.

Rođeni ste Dubrovčanin, ali veliki zaljubljenik u Župu gdje i živite.

Rođen sam između Crkve Jezuita i muzičke škole. To me na neki način i usmjerilo što mi je raditi u životu. Mladost sam proveo u Gradu, igrali smo se ispod tribina Ljetnih igara. Nakon školovanja, bio sam tajnik u Simfonijskom orkestru, a poslije kao koordinator glazbenog programa u Ljetnim igrama i uživao sam u tome. Davne 1948. poznanik mog pokojnog oca, jedan divan Dominikanac par nas djece koji smo bili bez oca pozvao je petnaestak dana u Župu u Mandaljenu, u njihov samostan Sv. Vićenca. Kad sam došao, bio sam osupnut prirodom i već sa deset godina sam se zaljubio u Župu. Neko sam vrijeme radio u Cavtatu i često sam prolazio kroz Župu. Rekao sam sam sebi da ja tu moram uzet zemlju i nešto sagraditi. Tako je i bilo. Supruga je Britanka, ali se osjeća kao prava Župka i govori Hrvatski na župski način.

Velik ste entuzijast po prirodi. Puni ste energije, novih ideja i projekata i vaša energija ničim ne bi odala da ste na pragu osamdesete. U čemu je tajna?

Moj moto u životu je „Živi svaki dan“. Život nije ni dug ni kratak, ni lijep ni loš, nego onakav kakvim ga napraviš. Premalo smo tu, ne smiješ imati vremena za zloću, ne smiješ imati vremena ni za ljenost. Odmaraj se tek toliko koliko ti organizam traži i bavi se nekim aktivnostima, radi što voliš.

Patronažna sestra koja je većinu svog radnog vijeka provela u Župi skrbeći od najmlađih do najstarijih. Malo je onih koji je ne poznaju pa je na kavi s nama ovaj put pred skori odlazak u mirovinu sestra Anđela Ćesić, vedri duh Župe.

Kad ste osjetili Božji poziv i odlučili se zarediti?  Kako bi nam približili tu odluku, jeste li oduvijek znali da je to Vaš put ili ste u mlađim danima ipak zamišljali drukčiji život?

Negdje s petnaest godina sam odlučila da želim ići u samostan i zarediti se.  Oduvijek sam željela raditi s djecom bilo kao odgojiteljica u vrtiću, medicinska sestra ili u školi, ali važno mi je bilo da je to rad s djecom. Imala sam i sreću da sam od početka, radila kao medicinska sestra s djecom u vrtiću. Završila sam medicinsku školu dvije godine u Zagrebu,  koju sam zbog ređenja prekidala pa sam potom završila srednju medicinsku školu u Splitu da bih se na kraju ponovno vratila u Zagreb. Na moju veliku radost radila sam s djecom dugi niz godina. Nakon polaganja vječnih zavjeta tri sam godine bila u Vrbovcu. Poslije dolazim u Župu i tu sam sve do danas.

Kako je Vaš odlazak u časne sestre prihvatila Vaša obitelj, rodbina i prijatelji?

Moram priznati da su se u početku suprotstavljali takvoj mojoj odluci. Smatrali su me dosta živahnom i neozbiljnom, mislili su da to nije za mene i da ću brzo odustati i izać iz toga. Nisam se predomišljala, rekla sam sebi idem probat i vidjet, nije kraj svijeta ako i odustanem, ali evo me tu gdje jesam, ustrajala sam do mirovine. Nadam se da je to sad konačno i da u ovim godinama neću odustati, kad već nisam dosad. (smijeh)

Jeste li ikad posumnjali u sebe, zaljubili se ili jednostavno došli u iskušenje da se vratite prijašnjem životu?

Naravno, bilo je i takvih trenutaka. Svaki čovjek ima svoje krize, ni mi u samostanu nismo pošteđeni toga. Evo na primjer, majčinstvo, jedan jaki poriv kod žene nije mimoišao ni mene, ali potrebno je raditi na svojim odlukama. Rekla sam sebi da ja mogu imati puno više djece od dvoje-troje i zaista je tako od početka kroz rad u vrtiću a poslije u patronaži.

Spomenuli ste patronažu. Već dugi niz godina radite u patronažnoj službi na području Župe pružajući njegu trudnicama, novorođenčadi i starijim bolesnicima. Možete li nas malo pobliže upoznati sa svojim dosadašnjim radom?

U Župu sam se doselila 1983. U ambulanti sam počela raditi 1985. s doktorom Asimom Džamastagićem. Moram naglasiti da mi je to zaista bio lijep period života, s njim je bilo odlično raditi. Puno mi je značila njegova podrška i suradnja, a posebno na samom početku mog rada. Bio je jedan divan čovjek i i liječnik kojeg se i danas u Župi rado spominje. Nakon nekoliko godina sestra iz patronaže je pošla u mirovinu i tu sam došla ja, sve do sada. Nije bilo lako, prvih godina sam ljude obilazila pješice, a Župa je zaista velika i posla je dosta. Imala sam tu sreću da sam naišla na jednog svećenika, koji je onako kroz ragovor saznao da pješačim kako bih obišla kuće i obavila posao i pitao me može li mi netko nabaviti automobil. Kroz šalu sam mu odgovorila da može on, a on je to shvatio ozbiljno, rekao mi da položim i prije nego je vozačka bila gotova Yugo koral 60 je bio parkiran ispred kuće. (smijeh) Prije rata sam u Zagrebu završila i višu medicinsku školu za potrebe svog posla.Tako sam veći dio svog života ostala raditi u Župi i ni u snu nisam zamišljala koliko ću to voljeti i u tome se pronaći. Mislim da sam sretna žena jer sam se našla u onome što meni odgovara.

Za posao poput Vašeg nije dovoljna samo škola i diploma. Potrebna je velika količina empatije, topline i ljubavi kako bi se netko tako pronašao.

Svi mi kažu da sam cijelu Župu naučila grliti i ljubiti. Bez empatije i ljubavi ne bih mogla raditi. Pružam njegu starijima, bolesnicima, ali posebno mi je drago kad dođem u mladu obitelj s bebicom. Majkama pristupam s posebnom toplinom, volim taj trenutak čestitanja i ljubljenja,  početaka, da ne misle da je časna sestra nešto strano već da opušteno porazgovaramo. Tu je i edukacijski dio o bebama, odijevanju, prehrani i slično. Majke su danas i informirane, googlaju i idu na trudničke tečajeve, ne treba im puno govoriti, dosta toga znaju, ali ipak vole da im se dođe.  Za Božić i Uskrs nastojim, bar u Župi Mlini obići starije osobe i čestitati im i malo se s njima podružiti.

Imaju li naši sumještani treće životne dobi kvalitetne uvjete, brigu i skrb?

Župa je malo specifična, ima dosta starijih ljudi koji su sami, ali mislim da su uglavnom dobro zbrinuti. Dio njih ima i žene koje dolaze iz unutrašnjosti i danonoćno brinu o njima. Moram priznati da ima i jedna ekipa mlađih ljudi koji su se angažirali za pomoć, svaku me godinu pitaju za potrebite i ja im dam neki popis gdje oni odnesu jedan vrlo kvalitetan i bogat paket pomoći. Napomenula bih da je uz zdravstvene  uvjete iznimno važna duhovna dimenzija, posebno kod težih bolesnika, porazgovarati s njima. Bitno je ukazati im na važnost molitve te savjet da potraže i pomoć svećenika. To je ljudima jako potrebno i tu su zaista zahvalni.

Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?

Ustajem u šest sati i idem na zajedničku molitvu, a potom slijedi meditacija. Nakon doručka u sedam sam na poslu u ambulanti. Uglavnom tada dođu kroničari na redovnu kontrolu šećera, kolesterola i mjerenja tlaka. Nakon toga odlazim na teren. Iz rodilišta dobijem podatke za rodilje i planiram si obilaske. Obilazim i na zahtjev kroničara i  nepokretnih bolesnika ili po prijavi i uputi liječnika. Dosta vremena oduzimaju mi i administrativni poslovi. Često u šali znam reći da se bez mene ne može ni roditi ni zakopati, skrbim za sve od 0 do 100 godina.

Redovno vršite kontrole šećera, kolesterola i tlaka. Organizirate i brojna predavanja u svrhu prevencije i na teme prilagođene trećoj dobi.

Tako je, utorkom i četvrtkom provodimo redovna mjerenja, a nekoliko puta godišnje sam znala organizirati predavanja i ovim putem želim posebno zahvaliti dr. Tešanović koja se uvijek odazvala na svaki moj poziv. Održavala je stručna predavanja o dijabetesu, štitnjači...Doktorica Gordana Buljan Flander je obradila jednu zanimljivu temu „Tko uživa, a tko odgaja?“ za naše bake i djedove.

Jesu li ljudi dovoljno osvješteni o važnosti prevencije?

Mislim da jesu. U tim akcijama koje smo provodili uvijek se otkrije neki dijabetičar, osoba s visokim tlakom, aritmijom, što je na neki način i dobro jer bi problemi kasnijim otkrivanjem bili još veći.

Ostaje li Vam dovoljno slobodnog vremena i kako ga volite provoditi, imate li neki hobi?

Posla je dosta, ali pronađe se i slobodnog vremena. Volim šetati, boraviti u prirodi i obožavam plivanje. Navečer molim, prisustvujem misi, malo se pogleda dnevnik i  internet, što ima po svijetu...Aktivna sam i na društvenim mrežama, najviše volim pretraživati duhovne sadržaje kojih je zaista puno. Volim i putovati kad mogu, bila sam i na svjetskom kongresu medicinskih sestara u Južnoafričkoj Republici. Išla sam na dosta putovanja, većinu njih zahvaljujući mojoj medicinskoj struci pa sam tako obišla skoro cijelu Europu, različite međunarodne kongrese i već spomenuti svjetski kongres.

Jesu li časne sestre cijenjene danas?

Mogu reći da nas se poštuje i to poštovanje treba opravdati. Kad god dođem u neku kuću, osjećam se radosno kao u svojoj, rado me prime i lijepo dočekaju.

Spomenuli ste dugi radni vijek u Župi. Dalo se naslutiti da je mirovina blizu, što planirate?

Mirovina je pred vratima. Završavam s mojim radnim obvezama 25.travnja. Odlazim iz Mlina i moram priznati da mi je nakon toliko godina i ljudi u mom životu teško napustiti ovo mjesto, najljepše godine sam provela u Župi.

Stranica 1 od 66